DVOSMISLENE IGRE OKO “VELIKOG ZNAKA”
Biskup, 11. 12. 2009.
Jedan od dokaza autentičnosti međugorskih ukazanja, od samoga početka trebao je biti i vidljivi znak, “veliki znak”, koji bi navodna međugorska pojava ostavila na mjestu tih ukazanja. U izjavama svih šestero “vidjelaca” izrečeno je toliko neusklađenih i proturječnih rečenica da normalan vjernik može ostati samo zbunjen i razočaran tolikom količinom očita varanja, nesigurnosti i nevjerojatnosti. Ovim bismo osvrtom – koliko god bio dug – željeli pokazati, na temelju pisanih materijala, svu onu nedoličnost kojom se okružuje pojava za koju “vidioci” tvrde da je “Gospa”, a Komisije Biskupskog ordinarijata i Biskupske konferencije nisu nikada usvojile ni takav pojam ni takve izjave i poruke.
“Veliki znak”. Dvojica hercegovačkih franjevaca, reagirajući na podnaslov “Veliki znak – veliki uzmak” u Ogledalu Pravde, skupu članaka o navodnim ukazanjima,[1] pišu: “Istina je sljedeće: ni u jednoj izjavi vidjelaca, ni onih iz prvih dana, ni onih kasnijih koje su dane na poticaj sa strane, od znatiželjnika, nema riječi o ‘velikom znaku’, pa čak ni u spornom Vickinu Dnevniku, koji, kao što smo vidjeli, nije pisala ona, nego njezina sestra”.[2]
Odgovor: Već “klasični” kroničar međugorskih “ukazanja” od 1981. do 1984., kapelan Tomislav Vlašić, koji je ove 2009. otpušten iz Reda manje braće i na vlastiti zahtjev razriješen svećeničke službe, vlastoručno piše u Kronici ukazanja o “velikom znaku” više puta: 26. listopada 1981., 8. svibnja i 3. rujna 1982. i 16. travnja 1983., što ćemo sve niže dokumentirati. Prema tomu dodatak “veliki” nije izum Biskupskog ordinarijata, nego izvorni međugorski proizvod.
O znaku iz Bubalovih “Tisuću susreta”
U svojim razgovorima vođenim 1983. i 1984., s Vickom Ivanković fra Janko Bubalo piše:
25. lipnja 1981. fra Janko prenosi Vickine riječi: “A Mirjana je pitala da nam ostavi neki znak da ne govore svašta o nami.”[3]
27. lipnja 1981. fra Janko pita: “Je li još itko išta pitao?” Vicka odgovara: “Jest. I Jakov i Mirjana govorili su Gospi da nam ostavi neki znak jer nam svašta govore; da smo lažljivci; da smo drogeraši. I svašta!”. Navodna im je Gospa rekla da se ništa ne boje.[4]
28. lipnja 1981. Vicka: “Ja sam je ponovno pitala, oće li nam ovdje na zemlji ostavit ikakva znaka da uvjerimo narod da nismo lažljivi – da ne lažemo – da se s njom ne izigravamo”. Gospa ni na to nije ništa odgovorila.[5]
J(anko) govori Vicki – “Dobro, Onda ovako: sad se jasno vidi i iz vaših izjava i iz nekih kaseta da ste vi odmah spočetka Gospi dosađivali da ostavi neki znak da je ona tu, pa da narod vjeruje… da vas ne sumnjiči i tako.
V(icka) – Jesmo, jesmo.
J – A Gospa?
V – Ona bi, osobito spočetka, kad bi mi to pitali, odman nestala. Ili bi počela nešto moliti, pjevati… I tako.
J – Znači: nije htjela odgovarati?
V – A tako nekako.
J – I onda?
V – Mi smo i dalje dosađivali. I ona nam je, dosta brzo počela klimanjem glave obećavati da će ostaviti znak”.[6]
O tom “klimanju” glavom čitamo već u prvom “ukazanju” u crkvi, 2. srpnja 1981. Kako je župnik fra Jozo Zovko najavio narodu: “Jakov govori: ‘Ja sam danas Gospe pitao da nam ostavi nekakav znak…. A ona je samo vako (potvrdno) klimala glavom i nestala je…’”[7]
- To znači da se o znaku govori od samoga početka “ukazanja”, dakle već od 27. lipnja, da su djeca pojavi “dosađivala” da im pokaže znak, kako ne bi ispala sve velika laž i izigravanja, i da je ta pojava potvrdno, klimanjem glave, obećala dati “neki” ili “nekakav znak”.
O znaku iz “Prvoga dnevnika”
U tzv. Prvom dnevniku, koji je vođen od 24. lipnja do 6. rujna 1981., pripisan Vicki, a što je ona najprije zanijekala, pa onda priznala da je to “njezin dnevnik”,[8] a stvarno ga pisala dva rukopisa, čitamo o znaku svršetkom srpnja, kolovoza i početkom rujna 1981. iz usta “vidjelaca”. Donosimo doslovno:
21. srpnja 1981.: “Onda smo je pitali: Hoćeli nam ostavit znak. Ona je rekla da hoće.”
27. srpnja 1981.: “Poslije toga pitali smo za znak i Blaže (-!) Gospa je odgovorila ‘Uskoro ga očekujte’ i kad ostavim znak još ću vam se ukazivati.”
29. srpnja 1981.: “Zatim smo je pitali da ostavi uskoro znak. Ona je rekla da hoće…”
27. kolovoza 1981.:“Pitali smo je za znak i rekla je: ubrzo ću jer sam vam to obećala.”
29. kolovoza 1981.:“Ivanka je pitala hoće li nam brzo ostaviti znak. B.D.M. je rekla: Još malo strpljenja.”
31. kolovoza 1981.: “Ali Jakov je odmah pitao za znak i ona je rekla: Samo još malo strpljenja.”
3. rujna 1981.: “Jakov je pitao za znak Gospa je rekla: Još samo malo strpljenja.”
- U više “ukazanjima” pojava govori o “znaku” koji će ona ostaviti, i to “uskoro” “ubrzo”, “još malo strpljenja”, “samo još malo strpljenja”, “još samo malo strpljenja”. To “samo još malo” bilo je shvaćeno tako blizu, iminentno, da se govorilo kako će se znak dogoditi najkasnije do Božića te 1981. godine. Ali svjedoci smo da nigdje znaka, ni od znaka traga do dana današnjega, gotovo 29 godina.
O “velikom znaku” iz Vlašićeve Kronike ukazanja”
16. rujna 1981. Vicki i Jakovu opet je “naglasila da će ostaviti znak samo da se još strpimo. Također im je rekla da ne trebaju moliti za se jer da ih je ona najbolje nagradila. Nek mole za druge.”
- Ovdje je znak još uvijek iminentan, samo se valja još malo strpjeti. A onda jedna poruka koja posve odudara od pravih poruka Blažene Djevice: pojava kazuje Vicki i Jakovu da se ne trebaju moliti za sebe, jer ih je ona najbolje nagradila, nego neka se mole za druge. To da se ne trebaju moliti za sebe, da su im dostatna nagradna “ukazanja”, jest posve heretična poruka! Treba li to dokazivati?
12. listopada 1981. – “Jakov i Vicka… postavili nekoliko pitanja na koja je odgovorila otprilike ovako:
(…).
- Jesi li uznesena prije ili poslije smrti? Uznesena sam prije smrti.
- Kad ćeš ostaviti znak? Znak još neću ostaviti. Još ću se (u zagradu je stavljena riječ dugo, pa precrtana, op. a.) ukazivati.”
- Ljudska se strpljivost ovim rasteže na više od očekivanoga. Sve se odgađa u nedogled.
17. listopada 1981. – “Djeca su opet pitala za vidljivi znak. Gospa je rekla da je na njoj da ispuni obećanje, a na vjernicima da se mole i čvrsto vjeruju.”
- U ovoj je poruci pojava posve suzdržana. Ne zna se ni dana ni časa.
26. listopada 1981. – Kroničar Vlašić piše: “Naknadno su mi djeca rekla da ih je Gospa pitala kako to da za znak ne pitaju. Ohrabrila ih je i rekla da će ga sigurno ostaviti da se svi strpimo i da molimo. Znakovi koje su vjernici zadnje vrijeme viđali, rekla je, da su to samo predznakovi za veliki znak.”
- Ovdje se prvi put susrećemo s izrazom “veliki znak”. Već desetak dana djeca se za taj znak ne interesiraju, i sada se pojava začudila kako radoznalo “za znak ne pitaju”. U svakom slučaju ona će znak ostaviti, a ovi svjetlosni znaci, koje su neki viđali, nisu taj najavljeni znak, nego samo predznaci “velikoga znaka”. Opet nam je strpljivost stavljena na čekanje.
21. siječnja 1982. – Isti kroničar bilježi: “Petero djece i ove večeri imali su susret s Majkom Božjom. Sve je trajalo oko 5 minuta. Osim molitve, pjesme i uobičajenih pozdrava djeca su postavila nekoliko pitanja na koja su dobila odgovor:
1. Zašto Gospa ne ostavi konkretan znak da se svećenici uvjere te da se počmu sami obraćati i obraćati svijet? Odg. Znak ću ostaviti u pravo vrijeme.”
- Prošlo je oko pola godine od prvih naznaka znaka, a nigdje znaka ni velikoga ni konkretnoga. A znak bi i za sumnjičave svećenike bio uvjerljiv dokaz pravih ukazanja, pogotovo s obzirom na obraćanje svijeta! Pojava odgovara da će znak ostaviti “u pravo vrijeme”. Naravno, nije naše da se dalje raspitujemo kada je pravo vrijeme, nego da budemo strpljivi do pravoga vremena.
16. ožujka 1982. zabilježeno je u Kronici: “Vicka kaže da oni znadu dan kad će Gospa ostaviti vidljivi vanjski znak; to je još tajna”!
- Međutim, vidioci znaju ne samo “pravo vrijeme”, nego i “dan” kada će pojava ostaviti vidljivi znak, ali je za nas ostale sve obavijeno tajnom; da vjernici budu što radoznaliji, uzbuđeniji, potreseniji i prestrašeniji.
8. svibnja 1982. nastavlja kroničar Vlašić – “Bilo je četvero vidjelaca. (…). Djeca su večeras posebno pitala: Da li mogu napisati na papir datum velikog znaka i opisati ga, te to ostaviti zapečaćeno u arhiv? Gospa je odgovorila: Ne! To sam samo vama povjerila. Reći ćete to kad vam ja reknem. Ja znam da vam mnogi neće vjerovati i da ćete mnogo trpjeti zbog toga. Ali sve ćete vi to izdržati i bit ćete najsretnija djeca”.
- Članovi Prve biskupske komisije za Međugorje (1982.-84.), po nalogu biskupa Pavla Žanića, htjeli su provjeriti glasine o tzv. “velikom znaku” o kojem se uvelike govorilo i koji se imao uskoro dogoditi. Na sjednici 7. svibnja 1982. došlo se do zaključka da se komisijski zatraži od sve šestero “vidjelaca” da odgovore na dva osnovna pitanja: “1. Kakav će Gospa dati znak? 2. Kada će se znak dogoditi?” To su “vidioci” trebali napisati u dva primjerka, staviti u omotnicu i zapečatiti žigom Biskupskog ordinarijata: i neka se jedan primjerak čuva kod svakoga od njih osobno, a drugi primjerak na Ordinarijatu. Kada se “veliki znak” dogodi, omotnica će se otvoriti, najava znaka pročitati i vidjeti odgovara li nagoviješteni znak dogođenoj stvarnosti. Prijedlog je doista bio razuman i razborit, a odgovori “vidjelaca” mogli su razriješiti sve sumnje, pa i svećeničke. Međutim, sada se upliću prsti i nekih franjevaca a ne samo “vidjelaca”. “Fra Ivan Dugandžić, član Komisije, kasnije je priznao da je obavijestio fra Tomislava Vlašića o toj nakani Komisije i biskupa”.[9] Lako je zaključiti da je zato isti Vlašić preuzeo zaštitu nad “velikim znakom”, zatražio od djece da pitaju “Gospu” mogu li odgovoriti zahtjevu Biskupa i Komisije. Četvero “vidjelaca” u Međugorju nije htjelo odgovoriti na pitanja Komisije, braneći se da je “Gospa” rekla odlučan Ne! da se o tome uopće govori. Jednako je odgovorila i Mirjana Dragićević u Sarajevu. Međutim, kako nitko telefonski nije mogao doprijeti do Ivana Dragićevića u sjemeništu u Visokom, jer kućni telefon slučajno nije radio, a članovi Komisije dr. Mato Zovkić i dr. Želimir Puljić na vrijeme stigli, postavili su Ivanu “vidiocu” pitanja na koja je on spremno odgovorio. To je bio prvi znak kontradikcije u postupcima “vidjelaca”. A ta će se njihova protuslovna priča samo zapetljavati.
Izjavu je Ivan napisao u Visokom, 9. svibnja 1982. u dva primjerka. Jedna je izjava, zapečaćena, donesena u omotnici na Ordinarijat i čuvana na sigurnu mjestu, a druga je ostala u sjemeništu, odnosno u Ivana. Kasnije će omotnica na Ordinarijatu, po Ivanovu dopuštenju, biti komisijski otvorena, a sada slijedimo kronološki priču o znaku.
18. kolovoza 1982. (razgovor T. Vlašića s Mirjanom) – “Mirjana živi u Sarajevu. Veći dio ferija provela je u Švicarskoj kod rodbine i u Sarajevu. Zato sam imao poduži razgovor s njom o njezinim iskustvima kroz zadnje razdoblje. Evo sadržaja razgovora.
… Kaže da je jednom viđenje trajalo oko 1,5 sat. Njoj je Gospa do sada povjerila 7 tajni. Zna koji će znak biti na mjestu ukazanja i kada će doći.
- Ovdje se već specificira da će se znak dogoditi na “mjestu ukazanja”, na Podbrdu. I da Mirjana zna i vrijeme kada će se to dogoditi. Znači i Vicka i Mirjana znaju i mjesto i vrijeme najavljenoga znaka.
3. rujna 1982. – “Petero vidjelaca imali su viđenje koje je trajalo 4 minute. Djeca su posebno postavljala pitanja vezana uz Gospino posredništvo milosti. Donijeli su nekoliko odgovora: – “Veliki znak je isprošen. On će doći neovisno od obraćenja svijeta”.
- Eto nam još dva podatka o misterioznom “velikom znaku”, o kojem piše Vlašić: trebalo ga je isprositi, i on je isprošen, samo se čeka trenutak da bude i realiziran; i drugo, znak je neovisan o obraćenju svijeta.
4. siječnja 1983. – kroničar i kapelan Vlašić: “Pojedinačno sam razgovarao s Vickom:
1. Prije pet-šest mjeseci (to imam zapisano u dnevniku) Gospa je rekla za Ivana Jurčića, koji je bez lijeve noge, da će nekoliko dana nakon vidljivog znaka na brdu potpuno ozdraviti. (To pitanje sam Vicki postavio jer se njezina sestra zaručila s Ivanom. U zaručničkom ispitu Ivan mi je rekao poruku…)”.
- Ovdje se priznaje da se nije dogodilo nikakvo čudo 16. prosinca 1981.[10] Naime čudo je bilo obećano da će lijeva noga Ivana Jurčića potpuno ozdraviti “nakon vidljivog znaka na brdu”. Do sada niti je bilo ikakva znaka na brdu, niti je Jurčićeva noga ozdravila. Sve izmišljene najave “vidjelaca”. A narod bi trebao vjerno slijediti te njihove izmišljaje! I svećenici!
Ponovno o znaku iz Bubalovih “Tisuću susreta”
Ovdje se umjesno podsjetiti i na razgovore koje je fra Janko Bubalo vodio s Vickom Ivanković, a završeni su “koncem 1983. ili (što je svejedno) početkom 1984. godine”,[11] upravo u vezi s obećanim znakom i s lijevom nogom Ivana Jurčića.
J(anko) – “Pa rekla si mi to za jednoga mladića koji je bez lijeve noge iznad koljena.
V(icka) – Što sam ti rekla?
J – Rekla si mi da će ga Gospa, bez ikakvih uvjeta, ozdraviti poslije očitovanja svoga obećanoga znaka.
V- A to! Ako sam ti rekla, istinu sam ti rekla (…). A s tim mladićem se posebno čudno vladala.
J – Kako to?
V – On je gotovo svaki dan dolazio na Gospina ukazivanja. Gospa ga je nekako posebno zavolila, pa…
J – A kako to znaš?
V – Evo ovako: ona nam je jednom, nekako pred Božić prve godine, pokazala njegovu bolesnu nogu. Uzela je ona š nje onaj umjetni, plastični dio, a na mjesto toga ukazala se njegova zdrava noga.
J – A čemu to?
V – Šta ja znam! Možda je Gospa tjela reći da će on ozdraviti. (…)
J – A nisi ništa rekla hoće li noga ozdraviti ili neće.
V – E rekla nam je Gospa da oće. Ali to nam je rekla kasnije.
J – Kad kasnije?
V – Rekla nam je da će on malo poslije njezina znaka potpuno ozdraviti. To nam je rekla nekako sredinom osamdeset i druge.”[12]
- Od polovice 1982., tj. već 27 godina međugorska pojava ne daje taj obećani i očekivani znak, evo sada povezan i s ozdravljenjem noge Ivana Jurčića; već 27 godina Jurčić, Vickin svak, živi u strpljivosti da mu lijeva “plastična” noga naraste….
Ponovno o znaku iz Vlašićeve “Kronike ukazanja”
16. travnja 1983. kapelan je Vlašić s Jelenom Vasilj, “vidjelicom” koja je izvan broja stabilne “šestorke”, i koja ima “unutarnji govor”, razgovarao i o “velikom znaku” i zabilježio u Kroniku: – “Njoj nije dano da zna izraz velikog znaka niti njegov datum. Rečeno joj je da će to sve biti. Također joj je Gospa povjerila neke tajne (kaže slično 3. fatimskoj tajni) ali da o tome ne može sad pričati.”
- Dječje priče koje bi se htjele usporediti s trećom Fatimskom tajnom, onom o atentatu na Papu!
7. studenoga 1983. – Evo još malo iz Vlašićeve Kronike ukazanja – “Ovih dana sam razgovarao sa svih šestero vidjelaca o bitnim porukama BDM i toku najavljenih događaja. Evo općenitog izvještaja:
Ovo vrijeme je vrijeme milosti i obraćenja. Zatim će doći opomene svijetu a iza toga Gospin znak kao milost. Iza toga će slijediti kazne, jer se svijet ni nakon znaka neće obratiti.
Ivan nadodaje još nešto što mu je Gospa rekla. Kaže da će iza znaka obraćenje biti teško. Oni koji se dotle ne obrate imat će grižnju savijesti i to će ih progoniti.
Svi kažu da će prije znaka biti intezivni preznaci.
Mirjana ima specifične spoznaje. Povjereno joj je svih 10 tajni. Sve tajne pozna po datumima, kako će se već odvijati. Tri tajne bit će ustvari opomene koje će se zbiti prije znaka. Tajne će se ostvarivati u jednom dosta brzom slijedu. Mnogi neće imati vremena za obraćenje. A oni koji ostanu na životu imat će kratko razmišljanje – zbog kratkoće vremena – da se obrate, jer će zadnje kazne brzo iza Znaka uslijediti.
Mirjana će povjeravati tajne svećeniku tri dana prije nego što se zbudu radi svjedočanstva.
Ona kaže da će se sve ovo dogoditi u relativno kratkom razmaku – vremenu. Na moje pitanje: “Što poručuješ svijetu?” odgovorila je: “Obraćaj se što prije i primi Boga.”
Mirjana je rekla da je 7. tajna dokinuta jer je svijet molio i postio.
“Gospa traži obraćenje, molitvu i post za to da se dokinu prijeteća zla ili da se spasi duše” – pitao sam. Ona je odgovorila: “I jedno i drugo. Ali prvenstveno da se spasi duše. Jer, nemoguće je izbjeći sva zla. Nemoguće je očekivati obraćenje cijelog čovječanstva koje je utonilo u grijeh.”
- Iz gornjega teksta mogao bi se složiti ovakav slijed apokaliptičnih događaja: najprije “vrijeme milosti i obraćenja” – zatim “opomene svijetu”, “tri opomene”, a to su “tri tajne” – pa onda “znak kao milost” – konačno “kazne”, jer se svijet ni nakon znaka ne obraća. Nakon znaka obraćenje će biti teško, a tko se ne obrati, osjećat će grižnju i progon savjesti.
Još jednom o znaku iz Bubalovih “Tisuću susreta”
Prije nego se vratimo Ivanu “vidiocu” i njegovoj omotnici, konzultirat ćemo fra Janka Bubala koji je intervjuirao Vicku, više puta, u vezi sa znakom:
J(anko) – “Reci mi: je li vam Gospa rekla i kakav će to znak biti? (…), gdje će taj znak Gospa ostaviti?
V(icka) – Na Podbrdu. Na mjestu prvi ukazanja.
J – Hoće li taj znak biti na nebu ili na zemlji?
V – Na zemlji.
J – Da li će se pojaviti, nastati odjednom ili će polako nastajati?
V – Odjednom.
J – Hoće li ga moći svatko vidjeti?
V – Hoće, ko god dođe.
J – Da li će taj znak biti časovit ili trajan?
V – Trajan. (…)
J – Znaš li točno kakav će to znak biti?
V – Točno.
J – Znaš li kada će ga Gospa nama drugima očitovati?
V – Znam i to.
J – Zna li to svatko od vas?
V – Ne znam, ali mislim da to ni sada svak ne zna. (…)
J – Ne pitah te da li je taj znak posebna tajna ili…?
V – On jest posebna tajna, ali on je isto jedna od oni deset tajna. (…)
J – Dobro. A zašto Gospa taj znak tu ostavlja?
V – E da pokaže narodu da je ona tu među nami. (…).
J – A šta misliš da li ću ja taj znak dočekati?
V – To sam ja tebi jednom davno rekla, pa ajde dalje…
J – A ono su jednom članovi biskupijske komisije od vas, pa i od tebe, tražili da opišete taj znak kakav će biti i kad će do njega doći, pa da se to pred vama zapečati i čuva do pojave znaka.
V – To je točno!
J – A vi niste htjeli na to pristati. Zašto? Ni meni to nije baš tako jasno. Poneko govori da je samo Ivan nešto na to odgovorio, a nisam ga nikada za to ništa pitao.
V – Nisam ga ni ja pitala niti ću ga pitati, ali mislim da im on nije dao na to odgovora. Možda im je nešto spetljao, ali neću o tomu više ni riječi” (…).[13]
- Iz ovoga razgovora razabiremo da je taj znak tajna, i to istodobna posebna tajna i ujedno jedna od deset tajni; da će se iznenada pojaviti na Podbrdu, da će tu trajno ostati; da ne znamo što je Vicka fra Janku rekla, hoće li on dočekati taj očekivani znak; znamo da je fra Janko preminuo 21. veljače 1997. i da nije dočekao “znaka”. Hajdemo sada k Ivanu Dragićeviću da vidimo što je to on “spetljao” Komisiji, kako kaže kolegica mu Vicka.
O znaku iz zapisnika Biskupske komisije, 1985.
U ožujku 1984. Ivan Dragićević, “vidjelac”, koji je kao sjemeništarac Hercegovačke franjevačke provincije, u međuvremenu napustio i visočko i dubrovačko sjemenište zbog školskoga neuspjeha, rekao je fra Slavku Barbariću da nije ništa napisao na papir u kuverti u Visokom u svibnju 1982. Odatle je fra Slavko tu iznenadnu vijest prenio velečasnomu Reneu Laurentinu, prikazivaču i sljedbeniku “međugorskoga fenomena”, a ovaj u svojoj knjizi ovako nevjerojatno obrazložio Ivanov postupak: “Uplašen od ovih naloga, iznesenih u biskupovo ime, i bez rješenja između ovih zapovijedi zemaljske vlasti i onih Gospinih, on se utekao tradicionalnim rješenjima seljačke razboritosti, razbijene u tisuću izvora kroz višestoljetne muslimanske progone ili današnje zasjede marksističke policije. Uzeo je pero, pisao na dva lista i stavio ih u omotnice koje su bile zapečaćene; ali on je samo napisao: Ništa, ništa, ništa[14] Kako je to abbé Laurentin mogao napisati? Evo kako: “Mogao je to reći jer je fra Slavko na njegove razne upite odgovarao skupa s vidiocima”, tvrdi sam fra Slavko za samoga sebe.[15] Tako da ne znamo što je Laurentinu preneseno od “vidjelaca”, a što od fra Slavka psihologa.
Kad je Druga biskupska komisija za međugorski fenomen počela djelovati (1984.-86.), zaželjela je znati što je s tim “velikim znakom” i s tom Ivanovom “kuvertom”. Trojica članova Komisije – Ž. Puljić, Š. Samac i I. Sisek – posjetili su Ivana Dragićevića u Međugorju. Prema službenom zapisniku Komisije, koja je zasjedala u ožujku 1985. čitamo ovaj prikaz (zapisničar svaki put piše Dragičević umjesto Dragićević):
“Nakon ove diskusije saslušali smo što su nam Dr. Puljić, Sisek i Samac rekli o svojim doživljajima u Međugorju: vidjeli su Vicku koja ne leži ali je ipak ostala u kući i nije došla na sastanak u crkvu. U njezinoj kući susreli su se i s Ivanom Dragičevićem pa ga je Ž. Puljić pitao zašto se onako ponio prema članovima Komisije u svojim izjavama koje citira Laurentin. Zašto širi onakve glasine?
Tada su M. Zovkić i Ž. Puljić objasnili ostalim članovima Komisije o čemu se zapravo radi: Kad se raširio glas o znaku koje (-!) će Gospa ostaviti u Međugorju, članovi tadašnje (uže) Komisije M. Zovkić i Ž. Puljić otišli su u Franjevačko sjemenište u Visoko gdje se tada nalazio na školovanju Ivan Dragičević. Zamolili su ga da napiše Gospinu poruku što je on i učinio (pisao je oko deset minuta). Pisano je preko indiga u duplikatu. Oba primjerka stavljena su u dvije koverte koje su zapečaćene. Jedna je donesena u Arhiv Ordinarijata u Mostaru a drugu je Ivan predao svome profesoru fra Celestinu Vlajiću na čuvanje. Mirjana Dragičević u Sarajevu nije htjela napisati ništa o znaku rekavši članovima Komisije da se Gospa ljuti što je i Ivan napisao išta. Djeca u Međugorju također nisu htjela ništa napisati, iako su ih drugi članovi Komisije molili da to učine i da se poruka zapečati. Vele djeca da su, po savjetu T. Vlašića, pitala Gospu hoće li pisati i da im je ona rekla da ne pišu ništa.
Laurentin je u svom jednom spisu raširio glasine da je Ivan zapravo prevario Komisiju i na papiru nije napisao ništa nego ga stavio prazna u kovertu. Kad su danas ova tri člana Komisije u Međugorju pitala Ivana zašto ih je prevario, on je rekao da ima više povjerenja u Laurentina nego u njih. Konačno je Ivan rekao Ž. Puljiću da slobodno može otvoriti onu kovertu koja se nalazi u Arhivu Ordinarijata u Mostaru jer se u njoj ne nalazi ništa do prazan papir. Obećao je da će onu kovertu koja je bila kod fra Celestina a koju je Celestin predao njemu donijeti pred crkvu istu večer da je otvori pred Željkom Puljićem. Međutim Ivan nije donio kovertu govoreći da je negdje izgubljena, ali je ponovno dozvolio Dru Puljiću da slobodno otvori kovertu koja se nalazi u Mostaru. Sad smo svi tražili da se pred nama otvori Ivanova koverta koja je dosad sačuvana neotvorena u Arhivu. Koverta je komisijski otvorena i konstatirano je da Ivan nije govorio istinu. Koverta nije sadržavala neispisan, prazan, nego ispisan papir. Kad smo usporedili Ivanov rukopis, vidjeli smo da je na papiru iz koverte pisao Ivan Dragičević, da se on pod tim pisanjem i potpisao, napisavši prije toga u čemu se sastoji znak i kad će se on ostvariti. Odmah je sačinjen zapisnik o otvaranju koverte koji su potpisali Dr. Zovkić kao predsjednik i Lj. Lucić kao zapisničar s tim da ostali članovi Komisije potpišu taj zapisnik ujutro. Jedino Ivan Dugandžić nije bio prisutan kad se koverta otvarala. Na koncu je Ž. Puljić rekao, misleći na Ivana Dragičevića: ‘Nemoralno nas je prevario. Povrijeđen sam ali i zaprepašten nad budućnošću djece i ovoga fenomena’. Tada smo saznali od P. Krasića da ovo nije prvi slučaj Ivanova varanja. On je varao i kolege sjemeništarce u Visokom trikom s vraćanjem kazaljki i s ukazivanjima pa mu kolege više nisu vjerovale, neki su se i teško sablaznili”.[16]
- Iz ovoga oduljeg navoda iz autentičnoga zapisnika Komisije razabiremo da je Ivan Dragićević
neistinu govorio da mu je navodna Gospa dopustila da piše o znaku, a navodno nije smio pisati;
da je Komisiji neistinu govorio kako nije ništa napisao, a napisao u duplikatu preko indiga;
da je R. Laurentinu neistinu govorio kako nije ništa napisao, a vlastoručno napisao i potpisao;
da je neistinu govorio da će donijeti svoju kuvertu pred crkvu, a nije je donio;
da su svi “vidioci” neistinu govorili, zajedno s manipulatorom T. Vlašićem, da im je “Gospa” zabranila da ne smiju opisivati znak, kao da ta pojava nije mogla reći i Ivanu u Visokom da to ne piše, nego se ona “ljuti” pred Mirjanom što je to Ivan učinio! Možda bi u svemu ovom “međugorskom fenomenu” mogao biti najveći znak do sada – varanje, nedostojne igre, neistine i petljavine!
Što je Ivan napisao?
7. ožujka 1985. pred službenom Komisijom Ivan je hrabro izjavio da je papir u kuverti na Ordinarijatu prazan, “papir k’o papir”. Čak ovako kaže: “Prije sam stavio prazan papir u kovertu i kada sam kovertu zatvorio tada mi je došla Gospa i nasmijala se”. Članovi Komisije, vrativši se od njega iz Međugorja, s drugim su članovima odlučili i otvorili njegovu kuvertu i našli da je papir ipak ispisan. Ivan “vidjelac”, dakle, namjerno i nemoralno vara Komisiju! A tvrdi kako ga je njegova “Gospa” sa smiješkom pratila u njegovu – varanju! A ta ista pojava “ljuti” se pred Mirjanom u Sarajevu što je Ivan išta pisao! Kako se doista nedolične stvari pripisuje Blaženoj Djevici!
Evo onih pitanja Ivanu i odgovora od njega iz 1982.:
“1. Kakav će Gospa dati znak?
Gospa je rekla da će ostaviti znak taj znak ja vam kazujem i povjeravam vama znak je: da će biti veliko svetište u Međugorju u čast moga ukazivanja i to svetište mome Liku.
2. Kada će se znak dogoditi?
Znak će se dogoditi u 6 mjesecu
Datum davanja izjave:
Visoko 9.05.1982. god.
Potpis vidioca:
Dragićević Ivan.”[17]
- Prema ovom pisanu iskazu Znak bi trebao biti “veliko svetište u Međugorju”. Ne kaže se na Podbrdu nego u Međugorju. Drugi “vidioci” kažu da će znak biti na Podbrdu! I da će se znak dogoditi u 6. mjesecu. Kojem 6. mjesecu? Iz konteksta bi se dalo zaključiti da je posrijedi 6. mjesec 1982. Ako to nije točno, onda imamo posla s posve dvoznačnim odgovorima poput “proročice” Pitije u grčkim Delfima, koja je uvijek dvosmisleno odgovarala da je nitko živ nije mogao nikada pravo uhvatiti za riječ, odnosno uvijek se mogla i drukčije shvatiti, ovisno o tome gdje će tko u rečenici staviti zarez![18]
O znaku iz Barbarićeva izvještaja
Neistine su se o znaku počele nizati jedna za drugom. A za te neistine napismeno svjedoči fra Slavko Barbarić (+ 24. studenoga 2000.):
9. ožujka 1985. Ivan fra Slavku Barbariću kaže posve drukčije nego Komisiji: “Trebao sam ti to još prije reći, jer mi je Gospa kazala da su otvorili kuvertu i da su u njoj nešto našli. Ali to nije znak, to nije ono što je meni Gospa povjerila.”
- “Gospa” jedno priča o znaku Ivanu sjemeništarcu u Visokom, a drugo u Međugorju tri godine kasnije. Ili Ivan, uhvaćen u svojoj smetenosti i sna-lažljivosti, kani svoje laži pripisivati Blaženoj Gospi?
Onda je Ivan stao govoriti o svojoj drugoj kuverti, koja je kod njega ostala, da u toj drugoj nema ništa, “da je prazna”! Ali nikada te druge omotnice nije uspio naći. Stoga je 9. ožujka pitao tu svoju “pojavu” da konačno dozna na čemu je. Ona njemu na to odgovara: “Ja znam da nisi pisao znak nigdje, jer ne možeš bez moga odobrenja.”
Ali brižljivi i uznemireni fra Slavko stao se vrtjeti oko Ivanove kuće iz dana u dan da ustanovi zašto je “vidjelac” nešto pisao a nije priznao, i je li uopće nešto pisao što nije smio pisati. U to se uključili i neki drugi oci franjevci: “Jednoga je dana u razgovoru bio i fra Ljudevit Rupčić. Ivan je smeteno odgovarao o kuverti”, priznaje fra Slavko. Htjelo se da Ivan shvati i “da ponovno ne upadne u reakciju straha i ne posegne za snalaženjem”, kako reče doktor psihologije fra Slavko Barbarić, koji nas izvješćuje o još jednoj laži Ivanovoj. On kaže da Ivan “tvrdi da je pisao za sebe na papiru – kuverta je zapečaćena, ali papir ne”. U međuvremenu fra Slavko šalje Ivanov tekst grafologu na ekspertizu u Milano. I ustanovilo se da “vanjski pritisak nije bio adekvatan nutarnjoj tjeskobi o kojoj govori rukopis”, ali svakako “treba ozbiljno uzeti u obzir činjenicu da to nije prvi put da vidioci iz Bijakovića na ovaj ili onaj način govore o pritiscima sa strane komisije”![19]
- Komisija je, dakle, kriva jer obavlja svoj zadatak da utvrdi govori li “vidjelac” istinu ili neistinu ili samo u svojoj “smetenosti” poseže “za snalaženjem”!
Ivan se 11. ožujka 1985. trebao ponovno konzultirati s “pojavom” o tome što je konačno s tom nesretnom kuvertom ili kuvertama i opisanim i obećanim znakom. Fra Slavko piše: “To je viđenje bilo na brdu. Prisutna je bila i Vicka. Ona potvrđuje da je Ivan nešto pitao na brdu, ali nije donio nikakva odgovora.”
- “Gospa” se, kao, povlači?
Ali pritisak, ne više od Komisije, nego od fra Slavka Barbarića, postaje sve jači. Sada će svi “vidioci” redom pitati “pojavu” o toj praznoj ili punoj kuverti i o tome njezinu ili njihovu znaku. Postavio je stručno pitanje psiholog fra Slavko: “Što treba sada činiti u situaciji koju je Ivan stvorio?” Pljuštali su navodni odgovori iz “ukazanja”:
Vicka je imala viđenje 13. ožujka 1985. Evo njezina odgovora: “Gospa je rekla: Molite, molite, molite. Jedino se molitvom možete osloboditi Ivanove pogreške koju je učinio, a do toga nije trebalo doći”. Vicka tomu nadodaje svoje tumačenje: “Gospin pogled i nezadovoljstvo govorili su mi da je on ipak pisao: To nije trebalo činiti. Trebao je odmah kazati da ne dođe do sumnje među svima vama”.
- Dakle, prema Vicki, odnosno njezinoj “pojavi”, treba moliti, moliti, moliti. A inače pojava nedvosmisleno priznaje da je Ivan pogriješio, formalno pisao, a nije smio pisati; lagao, a nije smio lagati. “Gospin” je pogled odavao nezadovoljstvo zbog takva Ivanova ponašanja.
Jakovljevo “ukazanje” dan poslije, 14. ožujka 1985. ovako: “Gospa je ovo rekla: da se za to treba moliti i da Ivan nije trebao to učiniti…”.
- “Gospa”, znači, opet preporučuje molitvu i nezadovoljna je što je Ivan to učinio. Što učinio? Ili pisao ili lagao da nije pisao? Ili sve tijekom vremena “spetljao”, da preuzmemo Vickin izraz?
Marija je donijela kratak odgovor svoje “pojave” (ne navodi se datum!): “Samo molite”.
- U ovakvoj zapetljanoj situaciji zaista ne preostaje drugo nego moliti se Bogu da se što gore ne dogodi. I inače kada naši “vidioci” ne znaju što bi rekli, kada se nađu u poteškoćama, onda naglašavaju da se trebamo moliti Bogu. Ali to znamo i iz Božje Objave i iz naše ljudske slabosti, i bez ikakvih njihovih čestih navodnih privatnih “objava i ukazanja”, i izmišljenih “poruka”, i apokaliptičnih “znakova”, i čudovitih “tajna”!
Mirjana, koja je imala “ukazanja” samo na svoj rođendan – 18. ožujka – provjerila je Ivanovu istinu u svome “viđenju”. Ona je tek početkom travnja 1985. napisala u svome pismu, adresiranu na fra Petra Ljubičića: “Zatim sam pitala za Ivana u vezi njegova slučaja (za to ste sigurno čuli, u vezi tajne, ustvari znaka, onog pisma). Ona je rekla da svećenici trebaju da budu uz nas, da nam pomognu jer teško je ona breme stavila na nas i da je boli njihova sumnjičavost. Zatim je rekla da Ivan nije ništa uradio loše. Rekla je da ga je ona ukorila dovoljno, i da ga više ne treba galamiti. Da je dobro što je onako napisao.”[20]
- Mirjanina je “Gospa” opet posebna pojava i protuslovlje: Osim što njezina “Gospa” prizna da je stavila teško breme na “vidioce”, pa im zato svećenici moraju pomagati, umjesto sumnjičiti ih, ona kaže za Ivana “da nije ništa uradio loše”, zato ga je ona “ukorila dovoljno” što nije ništa loše uradio, i konačno se “pojava” ispravlja i kaže da je dobro što je Ivan onako napisao! A prije je Mirjana izjavljivala da se Gospa “ljuti” što je Ivan uopće išta pisao! Neka se snađe tko može u ovom međugorskom “velikom znaku”!
Ivanka “nije mogla pitati jer joj je Gospa u to vrijeme pričala o problemima svijeta i Crkve.”[21]
- Razumije se da su neusporedive dječje priče o kuverti s krupnim problemima svijeta i Crkve! Ali se ipak simultano rješavaju petljanije oko male Ivanove kuverte i “velikoga znaka” i golemi problemi svijeta i Crkve.
Zatim je 16. ožujka 1985. fra Slavko pozvao sve “vidioce” – Mirjana je u Sarajevu – u župni ured na “duhovnu obnovu” o “istinoljubivosti, poniznosti i jednostavnosti”. Sve je pitao o onome što je Ivan bio napisao. I svi su trebali odgovarati je li to taj znak ili da neki drugi čekamo. Evo tih odgovora “vidjelaca” o tome njihovu i Ivanovu “znaku”.
Vicka: “Znak je vidljiv, trajan i neuništiv na mjestu ukazanja. Gospa ga je pokazala!”
- Dakle, “Gospa” ga je već očitovala! On je vidljiv, trajan i neuništiv, i to na mjestu ukazanja. Kako očitovan, vidljiv i trajan, kad ga već gotovo 29 godina nitko nije vidio? U čemu se sastoji? Je li to jedna od deset nevidljivih tajni?
Ivanka: “Gospa će ostaviti trajan i vidljiv znak!”
- Dakle, nije bio očitovan, barem ne nama drugim smrtnicima, nego će tek biti! Treba čekati. Kad se ukaže, bit će vidljiv i trajan! Još samo malo strpljenja! – rekla bi pojava prve godine svoga “ukazanja”, a već smo u 29. godini svakodnevnih “ukazivanja”!
Marija: “Ne!”
- Znači, nije to taj znak koji je Ivan napisao! Odlučno i kategorično “vidjelica” Marija.
Jakov: “Ne smijem ništa reći!”
- Eto ostaje tajna, je li znak bio, postoji li i hoće li uopće biti! Jakov mora šutjeti. To mu je čini se najsigurnije. Inače će se zaplesti kao Ivan.
Ivan: Ne! [22]
- Opet ništa! Nije to taj znak!
I što sada? Koga Ivan izigrava? I koga fra Slavko izigrava? I kad se ustanovi da je umjesto “velikoga znaka” do sada sve sama velika blamaža i neistina, onda treba šutjeti i opet nastaviti kao da je sve sama velika istina! Očekuju li “vidioci” i drugi manipulatori da će u tome “znaku” pobijediti?Ili ćemo se svi zadovoljiti Laurentinovom konstatacijom da je “Ivan oplakao svoju pogrješku kao sv. Petar svoje odreknuće”?[23]
O znaku iz talijanskih emisija “Radio Maria”
Prijeđimo na kraju na talijanske izvore međugorskoga znaka na prijelazu iz prošloga u ovo tisućljeće:
24. rujna 1999. u radijskom razgovoru o. Livio Fanzaga, voditelj emisije i direktor “Radio Maria”, pita Jakova Čolu: “A s obzirom na treću tajnu? Drugi su vidioci mogli otkriti nešto, govoreći o znaku koji će Gospa ostaviti na brdu ukazanja”, “vidjelac” odgovara: “Da, mogu kazati da je Gospa obećala ostaviti znak na brdu ukazanja, da će biti trajan i svima vidljiv.”[24]
3. kolovoza 2000. u intervjuu s Vickom isti otac Livio, skolopijanac, pita “vidjelicu”: je li taj znak vidjela?
Vicka: “Već smo ga vidjeli i kada bude trenutak sigurno će se dogoditi na brdu ukazanja (…). Da bi ga se vidjelo, treba doći u Međugorje.”
O. Livio: “Hoćeš li ti biti još živa kada bude znak?”
Vicka: “Ne znam. Nadam se da hoću”.
O. Livio, kao ono prije 17 godina, 1983., fra Janko Bubalo: “Hoću li ja biti živ?”
Vicka: “Ma, oče, nisi još odveć star. Ja mislim da hoćeš”.[25]
- Ocu Liviju danas je 69 godina, a Vicki 45. Vicka misli da će i ona i p. Livio ipak dočekati taj znak. Živi bili pa vidjeli!
O znaku iz Corvaglina bloga
Talijanski sustavni proučavatelj međugorskoga fenomena prof. Marco Corvaglia na svome blogu pod naslovom “Ali gdje je znak?” (marcocorvaglia.blog.lastampa.it) piše: “Već su prošla gotovo tri desetljeća otkako je veliki znak bio obećan i još se ništa nije vidjelo. Tako kao što se ništa nije vidjelo od Velikoga Čuda obećana 1961. Conchiti Gonzalez, španjolskoj ‘vidjelici’ iz Garabandala koja je, prije pola stoljeća pisala u svome dnevniku (za koji bi se reklo da su se inspirirali oni u Međugorju): Kao što će kazna, koju zaslužujemo, biti vrlo velika, čudo će biti neizmjerno veliko (…). Sveta mi je Djevica rekla datum čuda i u čemu se sastoji. Ja to moram priopćiti osam dana prije toga, da dođe narod”.[26]
Prof. Corvaglia završava: “Živi se dakle u tom stalnom očekivanju prepunu povjerenja.”
Posljednje vijesti
U mostarskim novinama nedavno čitamo o Vickinu znaku: “O tajnama koje joj je Gospa povjerila, ne govori mnogo, ali kaže da su neke, molitvama, donekle ublažene. Sedma tajna je molitvama donekle ublažena. Gospa nas poziva da našim molitvama ublažimo i ostale tajne koje dolaze. Treća tajna je tajna vidljivog znaka. Gospa će na mjestu ukazanja ostaviti vidljiv i trajan znak koji će svatko moći vidjeti i uvjeriti se u istinitost ukazanja”.[27]
- Gore smo vidjeli kako Mirjana tvrdi, još 7. studenoga 1983., da je “sedma tajna” posve dokinuta. A Vicka 16. studenoga 2009. izjavljuje da je “donekle ublažena”. Kojoj “vidjelici” vjerovati?
I još jedno klasično protuslovlje: Mirjana je tvrdila, još 7. studenoga 1983. (vidi gore), da će tri tajne biti ustvari opomene koje će se zbiti prije znaka. Dakle tri tajne – vjerojatno prve tri tajne – kao opomene pa onda znak! A Vicka je tvrdila te iste 1983. u razgovoru s o. Bubalom (vidi gore), da je znak “posebna tajna, ali on je isto jedna od oni deset tajna”. Ona nam je nedavno, 16. studenoga 2009., pobliže otkrila da je treća tajna upravo tajna vidljivoga znaka! E sada: hoće li se te prve tri tajne Mirjanine obistiniti kao opomene, pa onda znak, ili je Vickina treća tajna taj znak ili je taj znak Vickina “posebna tajna” izvan deset tajni, ili je Vickin znak ujedno jedna od deset tajni: neka se snađe tko se razumije u kontradikcije!
Zaključak
1 – Čudesni znak. “Znak” je trebao i mogao biti najsvjetlije oružje međugorskih “vidjelaca” i propagatora “ukazanja”. Sami su ga “vidioci” od samoga početka tražili od pojave koja im se pričinjala. Iskali su ga i “dosađivali”, kao što smo već vidjeli. Potom su uslijedili, među “vidiocima”, čitavi valovi neistina, kontradikcija, obećanja, ubrzanja, usporenja, opovrgnuća, neizvjesnosti. A da se prvih tjedana, mjeseci ili godina pojavio takav vidljivi, trajni i neuništivi znak kako ga je opisala na kaseti jedna od sporednih “vidjelica”, Mara Jerković iz Međugorja, sve bi se drukčije okrenulo. Ona veli “da će jednoga dana na brdu ukazanja osvanuti velika i lijepa crkva, pred kojom će biti veliki kip Gospin. Ispred toga veliko jezero, naokolo jezera ruže crvene i bijele i od te crkve dolje prema selu kamene stepenice!”[28] Da je, dakle, bilo išta od tih fantazija: nove crkve, velikoga kipa, crveno-bijeloga cvijeća i kamenih skalina, ili da je potekla nova bistra rijeka od Međugorja prema Širokomu Brijegu i dalje, Biskup bi bio prvi koji bi pošao u Međugorje da ukazanja proglasi vjerodostojnima. A ovako?
2 – Crkveni žig. Nakon što je propao pokušaj Komisije da “vidioci” u svibnju 1982. napišu i zapečate najavu obećavanoga “znaka”, njegovo mjesto i vrijeme, biskup se Žanić nije okanio te ideje koja je mogla biti providnosna za dokaz o ukazanjima. Kao što su djeca u “viđenjima” insistirala da vide “znak”, tako je i Biskup insistirao od djece da opišu taj “znak” i stave ga pod crkveni pečat. Kad se proroštvo dogodi, pečat se otvori – istina progovori! Djeca su, kao što smo gore pokazali, podgovorena od Tomislava Vlašića, odbila suradnju u vezi sa znakom, i s Biskupom i s Komisijom. U svojoj Poziciji 1984. biskup Žanić piše: “Potom, 3. kolovoza 1982. Biskup je pozvao u Mostar sve ‘vidioce’. Pred nekim članovima Komisije zatražio je od njih da, odvojeno, opišu znak, naznače mu datum očitovanja, sve stave u omotnice, koje će se zapečatiti žigom Ordinarijata i svatko može nositi kući, a da ne ostavlja nikakvu kopiju u Mostaru. I kada se taj ‘znak’ dogodi, otvorit će se omotnice i vidjet će se, odgovara li proroštvo činjenicama. Ali ‘vidioci’ su odbili to učiniti. Onda je Biskup pitao I. Dragićevića: je li ga Gospa prekorila što je opisao ‘znak’ u Visokom? On je odgovorio: Nije!”[29] To je bila još jedna neistina na tolike druge laži.
I sada bismo svi mi trebali vjerovati tolikim dosadašnjim kontradikcijama i neistinama kojima je okružen i prožet “međugorski fenomen”!
Izvori i literatura
Kronika ukazanja u župi Međugorje, 1981.-1983. Pisao T. Vlašić.
Prvi dnevnik Vicke Ivanković, 1981. Dnevnik je pripisan Vicki, ona je najprije nijekala, pa onda priznala da je to njezin dnevnik, a stvarno su u njemu prepoznatljiva dva rukopisa, ali ne Vickin.
P. Žanić, La posizione attuale (non ufficiale) della Curia vescovile di Mostar nei confronti degli eventi di Medjugorje, Mostar, 1984.
R. Laurentin, Medjugorje à l’heure de la desinformation, 2, Pariz, 1985.; talijansko izdanje: Medjugorje nell’ora della disinformazione, 2, Brescia, 1985.
R. Laurentin, Dernieres nouvelles de Medjugorje, 4, Pariz, 1985; talijansko izdanje: Ancora su Medjugorje, 4, Brescia, 1985.
S. Barbarić, Slučaj s kuvertom Ivana Dragićevića, lipanj 1985., daktilograf, str. 1-9. (kopija na Ordinarijatu).
J. Bubalo, Tisuću susreta s Gospom u Međugorju, Jelsa, 1985.; II. izdanje, Međugorje, 1998.
Biskupski ordinarijat Mostar, Ogledalo Pravde, Mostar, 2001.
Lj. Rupčić i V. Nuić, Još jednom istina o međugorju, Zagreb, 2002.
N. Bulat, Istina će vas osloboditi. Nepouzdanost izvora i nedoličnost poruka, Mostar, 2006.
M. Corvaglia, Medjugorje: è tutto falso, Torino, 2007.Također web site: marcocorvaglia.blog.lastampa.it pod podnaslovom: Ma il segno dov’è?
[1] Ogledalo Pravde. Biskupski ordinarijat u Mostaru o navodnim ukazanjima i porukama u Međugorju (La Curia diocesana di Mostar sulle presunte apparizioni e messaggi di Medjugorje), Mostar, 2001., pp. 102-108.
[2] Lj. Rupčić i V. Nuić, Još jednom ISTINA O MEĐUGORJU, Zagreb, 2002., str. 77-78.
[3] J. Bubalo, Tisuću susreta s Gospom, Jelsa, 1985., str. 22; 2. izdanje, Međugorje, 1998., str. 31.
[4] J. Bubalo, Tisuću susreta s Gospom, str. 33; 2. izdanje, str. 41.
[5] J. Bubalo, Tisuću susreta s Gospom, str. 38; 2. izdanje, str. 47.
[6] J. Bubalo, Tisuću susreta s Gospom, str. 133; 2. izdanje, str. 165.
[7] J. Bubalo, Tisuću susreta s Gospom, str. 68; 2. izdanje, str. 82-83.
[8] N. Bulat, Istina će vas osloboditi, Mostar, 2006., str. 38.
[9] P. Žanić, La posizione…, str. 5-6.
[10] Ogledalo Pravde, str. 115 i 120-121.
[11] J. Bubalo, Tisuću susreta s Gospom, str. 9; 2. izdanje, str. 10-11. Vidi osobito dopunu na str. 11.
[12] J. Bubalo, Tisuću susreta s Gospom, str. 116-117; 2. izdanje, str. 142-143.
[13] J. Bubalo, Tisuću susreta s Gospom, str. 134-136; 2. izdanje, str. 166-168.
[14] R. Laurentin, Medjugorje à l’heure de la desinformation. Autopsie des fausses nouvelles, Supplement No 2, 1985., str. 36: “Mais il avait seulement écrit: Rien, rien, rien!”; talijansko izdanje, str. 40.
[15] S. Barbarić, Slučaj s kuvertom Ivana Dragićevića, lipanj 1985., daktilografiranih 9 stranica, kopija na Ordinarijatu, citat: str. 3.
[16] Zapisnik sjednice koju je održala Komisija za Međugorje u Mostaru 7. i 8. ožujka 1985. godine, str. 1-23, citat: str. 11-12. Zapisnik vodio i potpisao fra Ljubo Lucić (+ 20. prosinca 1995.).
[17] Zapisnik o komisijskom otvaranju pisma Ivana Dragičevića pohranjenog u Arhivu Biskupskog ordinarijata u Mostaru, 7. ožujka 1985. Trinaest potpisa.
[18] Glasoviti Pitijin odgovor: “Ibis redibis, numquam peribis in bello” = Ići ćeš, vratiti se, nikada ne ćeš poginuti u ratu. Odnosno, ako se pomakne zarez:“Ibis redibis numquam, peribis in bello” = Ići ćeš, vratiti se ne ćeš nikada, poginut ćeš u ratu.
[19] S. Barbarić, Slučaj s kuvertom Ivana Dragićevića, svi citati na str. 5.
[20] Ondje, svi citati na str. 6.
[21] Ondje, str. 7.
[22] Ondje, str. 7-8.
[23] R. Laurentin, Dernieres nouvelles de Medjugorje, no 4, Pariz, 1985., str. 23: “Ivan a pleuré sa faute comme saint Pierre après son reniement”; talijansko izdanje Ancora su Medjugorje, 4, Brescia, 1985., str. 24.
[24] La mia giovinezza con la Madonna. Intervista di padre Livio ai microfoni di Radio Maria, Camerata Picena, 2000., str. 182.
[25] La Madonna è nostra madre. Intervista di padre Livio ai microfoni di Radio Maria, Camerata Picena, 2002., str. 283-284.
[26] Journal de Conchita, N.E.L., 1979, str. 79-80. Navedeno u blogu M. Corvaglie.
[27] Dnevni list, 16. studenoga 2009., str. 13.
[28] P. Žanić, La posizione…, str. 6.
[29] P. Žanić, La posizione…, str. 6.