PROPOVIJED U ČAPLJINSKOJ VOJARNI “BOŽANA ŠIMOVIĆA”
Braćo i sestre,
Danas se spominjemo poginulog branitelja Božana Šimovića i svih poginulih branitelja. Na ovoj vremenskoj distanci, a na temelju današnjeg evanđelja i prvog čitanja gdje sveti Pavao piše Rimljanima: “Pozdravite Prisku i Akvilu, moje suradnike u Kristu Isusu. Oni su zbog mene izložili opasnosti svoje živote te im zahvaljujem ne samo ja, nego i sve Crkve sastavljene od obraćenih pogana.” (Rim 16, 3-4), želim zajedno s vama, ovdje nazočnima, promišljati o onima koji ne samo što su opasnosti izložili svoje živote nego su ih i dali za nas. Zato mi se nužno nameće najprije sljedeće pitanje: tko su oni i tko smo mi za koje su mnogi izložili i položili svoje živote?
1. Sad davno već, negdje 1993. godine, od jednog biskupa u njegovoj propovijedi čuo sam slijedeću rečenicu: “Više mi vrijedi kap krsne vode nego sva moja hrvatska krv”. Tada, u jeku rata, zgrozio sam se i nisam uopće shvaćao što znači. Danas, naprotiv i te kako je razumijem. Upravo po Isusu Kristu, Sinu Božjemu, koji je za nas raspet umro na križu i treći dan uskrsnuo i koji je ustanovio sedam svetih sakramenata za naše spasenje, shvaćam da samo po krštenju i ostalim sakramentima u Crkvi ostvarujemo vječni život tj. zajedništvo s našim Stvoriteljem koji nam je i darovao ovaj život.
2. Upravo na temelju Kristove rečenice: “Veće ljubavi nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Iv 15, 13) naša poginula braća upravo poučena Kristom mogli su svjesno ići u smrt da ovozemaljski život, sigurnost, napredak i budućnost daruju najprije svojoj obitelji, rodbini, prijateljima, svojim sunarodnjacima i svim ljudima dobre volje. To su bili oni, a tko smo mi danas?
3. Dopustite mi, ali danas nas vidim ovako: dijelimo se na ine načine, ali temeljna podjela jest pitanje našeg identiteta. Sve druge podjele nisu ništa drugo nego izmišljotine kako bi se manipuliralo običnim čovjekom. Postoji samo jedna podjela koju možemo nazvati kriza identiteta Hrvatskog naroda u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.
4. Identitet je važan za svakog čovjeka. Tako se razlikujemo od drugih, te smo jedinstveni i neponovljivi svojim imenom i prezimenom, svojim obiteljskim stablom i svojom vjerom odakle uzimamo sve vrijednosti i kreposti. Najprije spomenimo onu vjersku krizu identiteta koja rađa nacionalnu i osobnu krizu identiteta. Danas s lakoćom možemo razlikovati kršćane po vjeri i kršćane po kulturi ili Kristovi sljedbenici i štovatelji kršćanske poruke; ili pak još jednostavnije: vjernici i laici. Međusobno se razlikuju te utječu na kretanja u društvu.
5. Vjernik u Krista jest onaj koji ga je susreo, koji ga je doživio, kojemu je Krist prisutan u vlastitoj savjesti i životu. O Njemu govori i On njemu govori. Ljubi i On ga ljubi. Pati i On ga tješi. Očajava i On ga podiže. To je onaj koji vjeruju u osobu Isusa Krista, Sina Božjega, našega Spasitelja.
6. Štovatelj kršćanske poruke jest onaj koji zna da je kršćanstvo preobrazilo svijet, da je donijelo moralnu revoluciju ljubavi, jednakosti, dostojanstva kakvih nije bilo, da ta revolucija pokazuje svoje učinke još i danas, da bi bez te revolucije svijet bio gori, život među ljudima okrutniji, prava manje zajamčena, nada slabije podržavana. Taj vjeruje da ta kultura ima vrijednost za sebe i za druge, da je civilizacijsko naslijeđe, da je jedno dobro u sebi.
7. Zajedničko obadvoma jest da imaju dar. Za vjernika “Božji dar” je milost, darovano i otajstveno iskustvo susreta, prisutnosti Božje. Za ovog drugog, štovatelja kršćanske poruke, kojeg ne možemo nazvati vjernikom, “Božji dar” je naslijeđe krjeposti, običaja, kulture, civilizacije: to je naše.
8. Međutim, u našem društvu, na žalost, postoji i treća kategorija koja je rak rana našeg društva. Postoje bezbožci koji su proizišli iz komunizma u novi demokratski sustav i kameleonskom lakoćom se preobrazili u lažne “nacionalno-vjerski” svjesne lidere na mikro i marko razini našeg naroda. Jedino načelo kojim se vode, izvana prividno poštivajući ostale dvije grupacije našega naroda s njihovim vrijednostima, jest služenje jednome gospodaru, kako se kaže u evanđelju, a izabrali su služiti bogatstvu, premda nas uvjeravaju da služe Bogu i narodu. Na taj način niti imaju osobnog vjerničkog kontakta s Kristom, ali niti minimum poštivanja kršćanskog nasljeđa. Upravo ova grupacija uvodi svojom prijetvornom i služanjskom vikom krizu kršćanskog i hrvatskog identiteta mog naroda. Sve to čine pod jasnim nadzorom lažnog euoropskog liberalizma koji je u bivšim komunistima našao odlične sugovornike.
9. Kriza Euorpe jest i naša kriza. Europi, nama, nedostaje duša. Predsjednik Europske komisije Jacques Delors u svom govoru 6. veljače 1992. reče: “Europi treba udahnuti dušu… Ako joj u idućih deset godina ne uspijemo dati dušu, duhovnost i značenje, izgubili smo utakmicu za Europu”. Zanimljivo je da je to proroštvo dano u katedrali u Strasbourgu i još je znakovitije da se to odnosilo na kršćansku dušu Europe. Delors je izričito rekao da “doprinos kršćanstva ostaje bitan, upravo zbog mudrosti kojom se nadahnjuje kršćansko viđenje čovjeka i zbog pozivanja na obnovu u vjernosti vrjednotama koju nam je u naslijeđe dalo evanđelje”. Zanimljivo je da se tri godine nakon toga, 1995., potpisuje Daytonski sporazum čiji je rezultat upravna struktura Bosna i Hercegovine. Europa bez identiteta i duše pokušava ostvariti Bosnu i Hercegovinu s identitetom i dušom!?! Romano Prodi, također predsjednik Europske komisije, također se u jednoj crkvi, u govoru 4. listopada 1999., izrazio na isti način: “Europa se ne može zamisliti zanemarujući njezino pamćenje, a u tome pamćenju prisutan je stalni trag kršćanstva. U različitim kulturama europskih naroda, u umjetnosti, u književnosti, u hermeneutici misli jest kolijevka kršćanstva koje hrani i vjernike i nevjernike”. Nemetaforički, reći da za ujedinjenje Europi nedostaje duša znači reći da Europi nedostaje europski identitet. Isto se događa i u mojem hrvatskom narodu, koji se nikako zbog krize identiteta ne uspijeva ujediniti. I danas važi ono što pred prvim Europskim parlamentom dalekog 19. ožujka 1958. reče Shuman, tvorac i pokretač prve Zajednice: “Sve su europske zemlje prožete kršćanskom civilizacijom. Ona je duša Europe koju joj valja vratiti”. Slično je pisao i De Gaspari: “Kako se može zamisliti Europa ne vodeći računa o kršćanstvu, zanemarujući njegovo bratsko, socijalno i humanitarno učenje?”
10. Sad i ovdje, na ovoj vremenskoj distanci, poučeni posljednjim primjerima požrtvovnosti naših poginulih branitelja, možemo se osjećati pozvanima i prozvanima da postanemo Kristovi vjernici, a ako je nama to nemoguće – Bogu je sve moguće, onda se barem potrudimo biti štovatelji kršćanske poruke. Ali nikako i nipošto ne možemo prihvatiti biti ili ostati bezbožci koji srljaju kao guske u maglu služeći idolu koji se zove: srebroljublje. Upravo takvo nešto dovelo nas je do situacije gdje se treba kajati zbog izgubljenog vremena i počinjene šteta prema najslabijima u našem društvu: nezaposlenima, lošem stanju zdravstva, školskog i visokoškolskog obrazovanja, umirovljenicima… S druge strane, čini mi se, da dolaze neke nove generacije i one stare koje se bude i prepoznajem ih barem kao štovatelje kršćanske poruke, a molimo i iskreno se nadajmo da će dragi Bog usmjeriti ih u Kristove vjernike, da će se i oni oduševiti Kristom, jer ne bojte se! Otvorite vrata Kristu, štoviše, razvalite vrata Kristu koji stoji i čeka da mu dopustimo da uđe u naše živote donoseći nam radost življenja evanđelja.