SUZBIJANJE KRŠĆANSTVA U DANAŠNJOJ EUROPI
”Čovjek bez Boga ne zna kamo ide, a još je manje sposoban razumjeti tko je on sam”, prva je rečenica u Zaključku enciklike Caritas in veritate (Ljubav u istini). Na tragu je to razmišljanja teologa Ratzingera o Europi na početku ovoga trećeg milenija. ”Izgleda da je Europa baš u ovom trenutku svojeg najvećeg uspjeha iznutra postala prazna.(…) Ima tu neke čudne i bolesne mržnje Zapada na sebe sama. U našem sadašnjem društvu, Bogu hvala, kažnjavaju se oni koji obeščašćuju vjeru Izraela, njegovu sliku o Bogu i njegove velike likove. Također biva kažnjen svatko tko uvrijedi Kuran i temeljna uvjerenja islama. Naprotiv, tamo gdje je riječ o Kristu i o onome što je sveto za kršćane, tada se najednom kao vrhovno dobro pojavljuje sloboda mišljenja čije bi ograničavanje ugrozilo ili upravo razorilo snošljivost i slobodu uopće. Sloboda mišljenja međutim nailazi na svoju granicu u tome da ona ne može uništiti čast i dostojanstvo drugoga; ona nije sloboda lagati ili gaziti ljudska prava”, rekao je između ostaloga Ratzinger 28. studenoga 2000. na jednom predavanju u Berlinu.
Nekoliko najočitijih primjera
Primjer prvi. Večernji list je 15. srpnja 2009. na športskim stranicama (str. 48) donio članak pod naslovom ”Fifa zabranila Brazilcima da iskazuju religijska uvjerenja”. Članak izvješćuje o ultimativnom pismu koje je krovna svjetska nogometna organizacija (FIFA) poslala na adresu Brazilskog nogometnog saveza u kojem se zabranjuje brazilskim nogometašima da iskazuju svoje religijsko uvjerenje na način na koji su to napravili nakon finalne utakmice Kupa konfederacije. Naime, cijela reprezentacija – piše u spomenutom članku – se okupila na travnjaku i zagrljena klečeći pomolila. Kaka je imao majicu na kojoj je pisalo ”Ja pripadam Isusu”, a njegov suigrač Lucio ”Ja volim Isusa”. Autor članka nadalje piše da ”brazilske superzvijezde već godinama na isti način proslavljaju svoje pobjede. Kaka, Robinho, Ze Roberto, Lucio … i ostali pogotke proslavljaju raširenih ruku i s pogledom prema nebu. Jasna je to poruka zahvalnosti Bogu.” U članku se također spominje da je najoštrije reagirao Stjerne Hansen glavni tajnik Danskog nogometnog saveza, koji je kazao: ”Baš kao što je zabranjeno isticanje političkih slogana, tako bi trebalo strogo kažnjavati isticanje onih religijskih. Jer, nerijetko u momčadima ima igrača čija su religijska uvjerenja potpuno različita.”
Primjer drugi. Nedavno je Općinsko vijeće u Oxfordu odlučilo ukinuti sve ono što podsjeća na Božić. Sva slavlja od 25. prosinca i slijedećih dana bit će uključena u proslavu takozvanoga ”blagdana zimskoga svjetla”. Prema izjavama vlasti britanske općine cilj je ukloniti pretjeranu važnost koja se pridaje najvećem kršćanskom blagdanu na štetu drugih religija. Komentirajući tu spornu odluku britanskih vlasti u razgovoru za Radio Vatikan nadbiskup Gianfranco Ravasi, pročelnik papinskog vijeća za kulturu, između ostaloga je rekao kako se u prošlosti razložno borilo protiv nazočnosti kršćanskih obilježja, suprostavljajući posve alternativne sustave, a sadašnje nijekanje je sivi val, odnosno magla; želi se nametnuti jednu bezobličnu i nestalnu sastavnicu, a to je obilježje aktualne sekularizacije i površne kulture. Ne niječe se Boga, nego ga se sasvim prezire. Nema više zagriženoga ateizma, ponekad dramatičnoga. Na snazi je ravnodušnost, koja otupljuje sve, uklanja boju, uništava identitet, povijest, istaknuo je nadbiskup Ravasi. Joseph H.H. Weiler govori o pravoj ‘kristofobiji’ koja vlada u Europi. A talijanski biskupi teolog Rino Fisichella sadašnju krizu vjere uspoređuje s ”krizom u 4 st.. kao i onda i danas smo pred velikim izazovom između kršćanstva i poganstva.”
Primjer treći. ”U posljednjih petnaestak godina ubijeno je preko 600 misionara, a svake godine oko 160.000 kršćana dadne svoj život radi vjere. Osim toga procjenjuje se da je danas oko 250 milijuna kršćana u svijetu izloženo raznovrsnim opasnostima samo radi toga što su kršćani. Pridoda da li se tomu i brojka od oko 45 milijuna ubijenih kršćana u nedavno završenom dvadesetom stoljeću onda ne čudi zaključak da je ovo tzv. ‘moderno vrijeme’ najkrvavije u povijesti kršćanstva.” Ovo su samo neki pokazatelji i zaključci koji se iznose u članku Mučenici zbog prijateljstva s Kristom, objavljenog u međunarodnoj reviji Tracce (Tragovi) za siječanj 2006., katoličke udruge Comunione e liberazione (Zajednica i oslobođenje). Na temelju velikog broja činjenica koji govore o progonu kršćana u svijetu Attilio Tamburrini direktor „Crkve u nevolji“ kaže: „Ono što boli i zabrinjava je ravnodušnost Zapada naspram kršćanskih žrtava. Mediji o tome malo ili nikako ne izvješćuju. Današnji kršćanski mučenici ubijeni su iz mržnje, a pokopani od naše ravnodušnosti.“
Širenje ‘kristofobije’
Spomenuti primjeri, a mogli bi ih se navesti još bezbroj, na tragu su upozorenja koja dolaze od različitih autora koji analizirajući današnje duhovno kretanje u svijetu, govore o sustavnom suzbijanju kršćanstva u svijetu, a posebno je na udaru Katolička Crkva. U nedavno objavljenoj knjizi Zašto se trebamo zvati kršćani, poznati talijanski filozof i političar Marcello Pera će ustvrditi ”… vjera je doista postala kamen spoticanja. Više nego zanemarena, ona je suzbijana. Ono što je u Europi u tijeku jest otpadništvo od kršćanstva, bitka na svim frontama, od politike do znanosti, od prava do običaja, gdje tradicionalna europska vjera, ona koja ju je držala na krštenju i stoljećima odgajala, dobiva odoru optuženika za zločine kao što su prijetnja laičkoj državi, sprečavanje društvenog suživota i protivljenje znanstvenom istraživanju.” Senator Pera u spomenutoj knjizi nabraja ‘najmarkantnije i najrječitije znakove otpadništva’. Europa promiče zakone koji krše kršćanska načela o glavnim etičkim pitanjima. Podržava pobačaj, eugenetiku, eutanaziju, manipulaciju embrijima, već tolerira mnogoženstvo te smanjuje zakonsku obranu protiv pedofilije. Osuđuje i provodi se političara jer po svojoj savjesti tvrdi da se homoseksualni brak protivi njegovu kršćanskom uvjerenju. Osim što Europa izbjegava spominjanje svojih judeokršćanskih korijena u europskom Ustavu, ona skriva svoje kršćanske simbole, u njoj se više ne čestitaju Božić i Uskrs jer, veli ona, ne želi vrijeđati nevjernike ni pripadnike drugih vjera. Europa u vlastitim državama muslimanima dopušta maksimalnu vjersku i bogoštovnu slobodu, a tolerira da se u njihovim državama ta ista sloboda krši sve do mučeništva kršćana – u Africi, Kini, Turskoj i Indiji. Također pod štitom slobode izražavanja u Europi se brane blasfemna umjetnička djela koja pogrđuju kršćanstvo, ali tu istu slobodu dokida kada se radi o satiričkome nepoštivanju islama. Europa na islamski fundamentalizam i terorizam reagira slabašno jer se smatra krivom za izvoz kršćanske civilizacije. Nadalje senator Marcello Pera ističe da Europa ne brani Papu Benedikta XVI napadnuta jer je u jednomu svome govoru zastupao da je kršćanstvo religija logosa – riječi, a ne mača te je od islamske strane tražio da se izjasni na sličan način. Europa ovom istom Papi zabranjuje govoriti na sveučilištu jer je ono javno i laičko.
Podmukli totalitarizam nove ideologije
Jedan drugi analitičar današnje situacije u svijetu Michel Schooyans, umirovljeni profesor Sveučilišta u Louvainu koji je član više uglednih svjetskih znanstvenih institucija, čije supodručje istraživanja politička filozofija, suvremene ideologije i populacijska politika u svojoj knjizi Skriveno lice UN-a. Prema novoj svjetskoj vladi upozorava da treba ”otvoriti oči pred sadašnjim podmuklim totalitarizmom nove ideologije koji se, napredujući malim koracima, već čvrsto ukorijenio i koji ima namjeru nametnuti se na obzorju ovog tisućljeća’ pod vidom ‘nove etike’ i takozvanih ‘novih ljudskih prava.“
‘Nova prava’ moraju oblikovati način života, prožeti ga ‘vrijednostima’, koje djeluju na ponašanje UN danas ljudska prava smatra proizvodom stalnog pregovaranja, budući da više nije moguće – tako se kaže – zajednički doći do istine o čovjeku i o njegovoj vrijednosti. Za posljedicu to ima da od sada, primjerice, tradicionalna moralna norma: ‘Ne ubij!’ mora biti preoblikovana. Pravo na život, već prema pojedinim situacijama i prema senzibilitetu onih koji sudjeluju u procesu odlučivanja, treba relativizirati. Od sada pa nadalje, ljudska se prva nameću jer proizlaze iz volje onih koji pristaju na konsenzus, odnosno, jer proizlaze iz volje većine. Glavni promicatelj tih novih ljudskih prava, po mišljenju ovog priznatog znanstvenik su UN. Nova ideologija koja podrazumijeva tzv. nova prava je holistička. Čovjek postoji samo zato što je dio Zemlje – Majke, Geje, kojoj se mora klanjati. Poput svih živih bića, čovjek je proizvod evolucije stoga on mora prihvatiti stegu što mu nameće ekosustav koji ga nadilazi. Mediji na sebe preuzimaju promicanje takvih težnji za oponašanjem u cjelokupnome društvu. Uz to se financiraju nevladine organizacije koje potiču takva stajališta te se vrše pritisci na države da usvoje zakone njima po volji. Akademik Schooyans drži da UN radi na nametanju ‘nove etike’, ‘novih prava’ koja prividno povećavaju slobodu pojedinca – a pod tim shvaćamo slobodu da čini bilo što. Ta se ‘nova etika’ prikazuje kao tolerantna, svatko može po volji izabrati svoju trenutačnu istinu i svoje trenutačne etičke norme. Ta doktrinarna tolerancija – tako kažu – osigurat će mir među ljudima. Međutim, prema Schooyans ‘nova etika’ i izokrenuto shvaćanje ‘novih ljudskih prava’ znaci su koji najavljuju nasilje bez presedana u povijesti, nasilje koje se usmjeruje prema svačijem fizičkom i psihološkom ‘ja’, prema obitelji u kojoj se taj ‘ja’ oblikuje. „Dramatični slučaj pobačaja (govori se o više od pedeset milijuna pobačaja godišnje u svijetu) mnogo je više od jednoga slikovitog primjera među mnogim drugim. Pobačaj je, zapravo, glavni slučaj koji pokazuje da se težnja prema oponašanju izvrće u nasilje uzdignuto na razinu prava, u usmrćivanje kao izraz suverene volje. Doista, u slučaju pobačaja potpuno nedužan čovjek proglašava se krivcem. On je zlo neuspješne kontracepcije; on je preprjeka karijeri i udobnosti; on je nedopustiva preprjeka mojoj slobodi; on je kočnica obogaćivanju i razvoju. Potpunoj nedužnosti odgovara apsolutno nasilje. Nedužan mora biti linčovan. Dakle mora biti žrtvovan, ispaštati tuđu krivnju, mora biti obilježen kao žrtva, žrtveni jarac, pa čak i žrtva koja je kriva, te se prema njemu tako treba postupati, nasiljem koje će ga ušutkati i uništiti.“
Umreženost u suzbijanju vjere
Kroz umreženost današnjeg svijeta u procesu globalizacije ”suzbijanje vjere” očituje se i na ovim našim prostorima osobito u svjetovnim medijima i kroz različite udruge tzv. civilnog društva. Tako se na razne načine i na različitim razinama nameću ateistički pogled na svijet kao znanstveni. Pojmovi vjera, religija, Crkva, a da ne govorimo otajstva vjere, slabo se ili nikako ne poznaju, pa se onda i katolički nauk krivo interpretira. Crkva se prikazuje kao neka nazadna i mračna institucija koja ne ide u korak s vremenom. Pojedini propusti ili grijesi pojedinaca prikazuju se kao prevladavajući u Katoličkoj Crkvi u Hrvata. Civilnim masmedijima nisu zanimljivi primjeri dobra koje Crkva kao zajednica vjernika čini svakodnevno bilo kroz svoje institucije ili preko svojih članova koji iz svoju vjere čine mnogo dobra u današnjem svijetu. Ali se zato npr. u najgledanijim televizijskim i najslušanijim radio emisijama te u tisku daje prostora marginalnim skupinama koja broji dvadesetak članova, poput udruge ”David”, koja prosvjeduje protiv Katoličke Crkve i križeva u javnim ustanovama. U tom kontekstu možemo se prisjetiti žestokih napada na katolička načela i Katoličku Crkvu ali i uvjeren katolike u raspravama o potpomognutoj oplodnji, o uvođenju zdravstvenog odgoja u škole, diskriminirajuće i rasističke poglede na jednu mladu političarku koja se ne stidi svoga kršćanskog uvjerenja koje iskazuje kroz kršćanske simbole ali i političko djelovanje.
Što nam je činiti?
Crkva mora biti budna, ukazivati na zablude današnjeg vremena, koje pod vidom humanizma koji isključuje Boga i koji se nameće kao apsolutna i znanstvena istina. Samo nas humanizam koji je otvoren Aposlutnome i raspoloživost za Boga otvara prema braći ljudima. Nasuprot tomu, ideološko zatvaranje Bogu i ateizam ravnodušnosti, koji zaboravlja Stvoritelja opći je rat protiv čovjeka .”Rat koji će najprije osakatiti, a zatim uništiti čovjeka. Rat koji želi otuđiti čovjekov razum i njegovu volju u kojima se izražava njegova predivna sličnost s Bogom. To je luđački rat u kojemu bi cijena smrti Boga bila – smrt čovjeka.“ Osim što je pozvana ‘ukazivati na slijepe ulice i na zamke’, Crkva mora odlučnije postavljati putokaze, a posebno ukazivati na nadu koju kršćani nose i čiji su svjedoci, tj. još ustrajnije provoditi novu evangelizaciju današnjeg svijeta. ”Samo onda ako mislimo da smo kao pojedinci i kao zajednica pozvani pripadati Božjoj obitelji kao njegova djeca, bit ćemo sposobni iznjedriti nove misli i osloboditi nove snage kako bismo služili istinskom cjelovitom humanizmu.”(Caritas in veritate, br. 79) Crkva, u svim svojim članovima trebala bi biti poput Krista, spremna da bude znak osporavan, pa i uz cijenu ‘progona koji je, zapravo, već počeo, kako drži spomenuti prof. Schooyans. Istinski vjernik i u današnjim problemima, neprijateljstvima i progonima sve do mučeništva, trebao bi biti također svjestan Kristovih riječi koje nam donose ohrabrenje: ”Ohrabrite se: Ja sam pobijedio svijet!”(Iv 16, 33) i drugih riječi: ”ja sam s vama do svršetka svijeta”(Mt 15,5).
Piše: Dr.sc. Ivo Balukčić
KTA