Biskupova uskrsna poruka
VEĆ JE ŽRTVOVANA PASHA NAŠA – KRIST!
Biskup, 2009-03-31
Ova Pavlova uskrsna čestitka (1 Kor 5,7) može se razumjeti u značenju židovske riječi Pasha = Prolaz/ak. Židovska Pasha najuzvišenija je religiozna i nacionalna svetkovina kojom se slavio Prolaz koji se dogodio u vrijeme Izlaska iz spona ropstva egipatskoga u Obećanu zemlju slobode. Pashalna svetkovina podsjeća vjernika što je ruka Božja učinila za njega. „Pamti, sine, Božje čine!“ Preneseno u našu kršćansku stvarnost i vjeru, Pasha jest Isusova žrtva, raspeće, smrt i uskrsnuće, gdje smo oslobođeni ili otkupljeni od spona grijeha da prijeđemo u život milosti. Kako? Slijedeći Isusa umrloga i uskrsloga!
Što se povijesno dogodilo u Egiptu? Bog je po Mojsiju naredio izabranom narodu u Egiptu da svaka obitelj, u kojoj ima prvorođenac, poškropi kućne nadvratnike i dovratnike krvlju žrtvovana janjeta. Kad zatornik ili anđeo smrti „prođe“ (pasha) i vidi krv janjetovu na dovratnicima, ne će se svraćati u tu kuću po prvorođence, nego će ulaziti samo u kuće Egipćana koji nemaju toga znaka (Izl 12,21-25). I stoga poruka budućim naraštajima: Zadržat ćete spomen na taj događaj kada je Zatornik sinove egipatske usmrćivao, a sinove izraelske pošteđivao! (r. 27). Tako je ostala trajna uspomena na osloboditeljski događaj kada je krv žrtvovana janjeta spasila zemaljski život izraelskih prvorođenaca.
Što se povijesno dogodilo u Jeruzalemu? Spomenuti biblijski događaj, koji se zbio 1200 godina prije Novoga Zavjeta, slika je onoga što se dogodilo s Isusom za svetkovine Pashe na Kalvariji, oko 30. godine. Ovdje se susrećemo s dvije strašne Pavlove rečenice koje je on primijenio na Isusa: Prva je Galaćanima (3,13): „Krist nas je otkupio od prokletstva Zakona postavši, za nas, prokletstvom – jer pisano je: Proklet je tko god visi na stupu“. Druga je Korinćanima (2 Kor 5,21): „Njega, koji ne okusi grijeha, Bog za nas grijehom učini, da mi budemo pravednost Božja u njemu“. To znači da se Isusu, koji je bio bez ikakva grijeha, dogodilo upravo ono što bi se svakomu od nas trebalo dogoditi zbog naših grijeha. Isus je, dakle, u smrti na križu ponio naše prokletstvo, naš grijeh, svu našu patnju i sramotu koja je pripadala nama po grijesima našim. Prolivena Krv Isusa Krista – Jaganjca neokaljanoga – jest u najuzvišenijem smislu riječi Žrtva za ljude, koja ih oslobađa od duševne smrti ako na bilo koji način u bilo koje vrijeme povijesti vjerom i ljubavlju pogledaju na krvavi Isusov križ, na žrtvovano Janje na Križu i zamole oproštenje grijeha koje je svima ponuđeno.
Oproštenje grijeha. Židovski su vjernici imali jedan obred u kojem su prije žrtvovana janjeta ili koje druge domaće žrtve stavljali ruke na žrtvu i ispovijedali svoje grijehe. Tako su bili uvjereni da je ta žrtva primila na sebe njihove grijehe i da su oni primili od Boga oproštenje. Žrtva je ovdje zamjena za čovjeka grješnika. Čovjek je trebao biti žrtvovan zbog grijeha, ali nije, nego – janje! Sigurno je i Pavao, kao pravi židovski vjernik, to često činio. Pa ipak bio je svjestan da je, unatoč tomu obredu i činu, bio daleko od Boga. Ali kad je čuo što se dogodilo s Kristom, kad se on suočio s Kristom raspetim i umrlim, kad je on svojim očima vidio Krista uskrsloga, kad je doznao za riječi oproštenja Krista umirućega (Lk 23,34) i Krista uskrsloga (Iv 20,23), kad je Krist ušao u njegov život, onda je posve promijenio pamet i srce: dogodilo se obraćenje! Krist je učinio ono što su sve žrtve Staroga Zavjeta pokušavale, a nisu uspjele! Zato je Isusova smrt i žrtva vrhovna i jedina žrtva koja oprašta grijehe ljudima!
Svjedoci Krista uskrsloga. „Krist umrije za grijehe naše po Pismima: bi pokopan i uskrsnu treći dan po Pismima: ukaza se 1)Kefi, 2)Dvanaestorici, 3)braći kojih bijaše pet stotina, 4)Jakovu, 5)svim Apostolima, 6) „Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni“ (1 Kor 15,3-8). To su sve vjerodostojni svjedoci iz prve ruke. Mi im vjerujemo i mi želimo biti, na duhovno i životno stvaran način, takvi svjedoci Krista uskrsloga danas. Neka nam je svima sretan Uskrs: pun našeg obraćenja i Isusova oproštenja!
Mostar, 31. ožujka 2009.
Ratko Perić, biskup