Korisni linkovi
Kontakt

ŽUPA SV.FRANJE ASIŠKOGA
ČAPLJINA
(Privremena adresa:)
Župni ured Dračevo
88307 Višići, BiH
Mobitel: 063/346-596

Naše župe

www.cbismo.com
www.zupablagajbuna.ba
www.svivan.ba
www.sveti-matej.info
www.katedrala-mostar.info

KRATKI ŽIVOTOPIS SVETOG ARŠKOG ŽUPNIKA

sv-ivan-marija-vianneyIvan Krstitelj Marija Vianney, svjetski poznati i slavni “arški župnik”, rođen je 8 Svibnja 1786. kao četvrto dijete jednostavnih seljaka u Dardilly-u, u tihom, zaboravljenom seocu kod Lyon-a. Od najranije mladosti osjećala se njegova duša čudnovato i neodoljivo privlačena k Presvetom oltarskom Sakramentu. Već u nježnoj dobi od 5 godina, kad je još čuvao tri ovce i jednog magarca svoga oca, pohrlio bi dječak svaki put, kad bi čuo glas zvona, u crkvu i tamo sa žarom, serafskom pobožnošću pribivao sv. Misnoj žrtvi. Kad je skoro zatim buknula francuska revolucija, bilo je njegovim roditeljima često vrlo teško, da u jednom od Dardilliy-a vrlo udaljenom napuštenom kamenolomu pribivaju sv. Misi. Ipak, uvijek ih je pratio mali Ivan, koji se nije plašio pred nikakvom teškoćom puta ili nepogodom vremena, a da ne bi udovoljio dubokom nutarnjem porivu svog srca, da dođe u blizinu euharistijskog  Spasitelja. Kod jedne takve prilike bio je službujući svećenik, opat Groboz, upozoren na dječaka, koji tako pobožno moli, i zauzme se za njega. On se pobrine za njegovu opskrbu kod dviju pobožnih sestara u Ecully-u, rodnom mjestu Vianney-eve majke, koje su tamo upravljale jednom školom, da sačuvaju mladež od zanemarenosti. Ovdje ga je ovaj dobri svećenik nakon duge i brižne priprave priveo k prvoj svetoj Pričesti. To se dogodilo u ljetu g. 1799., i to, radi teških okolnosti onog vremena, u svoj tišini i skrovitosti, u noći, na ekonomskom dobru grofa Pingeona. Da se pred nepozvanim uhodama sakrije svijetlo od svijeća, dovezli su pred sobu, u kojoj je bio izvršen sveti čin, visoke vozove sijena.

Ova prva sveta Pričest bila je odlučna za cijeli životni smjer Ivana Krstitelja Vianneya – ona ga je učinila apostolom Euharistije. Kad je u kasnijim godinama došao govor na to, zasjalo je njegovo lice kao preobraženo, i sa suzama od ganuća uzviknuo je: “O, što je ipak lijep bio dan, dan moje prve svete pričesti! To je zaista bio najljepši dan mojeg života; ja ga ne mogu zaboraviti”.

Sad se vratio sretni dječak opet u Dardilly, u krilo svoje obitelji, I počeo je, da svojom dubokom bogoljubnošću cijelu općinu pobuđuje na pobožnost. Pošto je njegovo rodno selo u onim nevoljama revolucije bilo bez svećenika, išao je mladi Vijanney nedjeljom sa župljanima u Ecully, da tamo pribiva sv. Misi. U radne je dane morao od ranog jutra do kasne večeri raditi na polju.

Premda je nakon prve svete Pričesti češće u svojoj nutrini osjećao poticaje, da svoj život posve posveti službi Božjoj, i premda mu je njegov ispovjednik, poslije kako je ispitao njegovo zvanje, savjetovao, da odmah počne sa studije, to mu se ipak u tadanjim vrlo žalosnim prilikama činilo, da nema puta, koji bi ga mogao dovesti do njegova žuđenog cilja – do svećenstva. Istom u godini 1805 – Vianney-u je bilo već 19 godina – uzeo ga je župnik M. Balley u Ecully-u u svoju kuću i davao mu latinsku pouku. Zahvalni je student za to vršio kućne poslove i posluživao župniku kod sv. Mise. Bio je zaista za cijelu župu na pobožnost pobuđujući prizor, promatrati kod oltara starca svećenika svetog života i anđeoskog mladića kao poslužnika.

Ovaj je tihi život trajao pet godina; tada je 6.siječnja 1810. ne više mladi student, kao novak uzet u carsku vojsku i trebao je da nosi Napoleonovo oružje protiv Španjolske. Kao nekim čudom izmaknuo je ovoj sudbini, koja je prijetila, da će razoriti sve njegove nade za budućnost; no morao se preko jedne godine držati sakrit u Les-Noes, gdje je u potpunoj povučenosti vodio tihi, sveti život i od tamošnjeg župnika, unatoč pretjerano strogim nazorima tadanjeg vremena, bio puštan k češćoj svetoj Pričesti.

Time je bio njegov svećenički poziv učvršćen, ali je vidio da je ostvarenje njegove odluke još daleko. “Ja sam bio tada prepun žalosti, i nisam znao, što da započnem”, priznao je kasnije. U ovoj najvećoj nevolji utekao se u svetohraništu stanujućem  Bogu mira i čuo jednog dana u nutrini utješni glas: “Ne uznemiruj se, ti ćeš jednog dana biti svećenik”. Kratko poslije toga bude on od vojne dužnosti potpuno oslobođen. Vrativši se u Ecully nastavio je, sada već 25 godišnji student, svoj latinski studij, i nakon toga dotjerao ga je dobri župnik Ballej konačno tako daleko, da je mogao biti primljen u mali seminar Verrieres. U srpnju 1813. došao je opet u Ecully, i pod vodstvom svog očinskog prijatelja studirao je teologiju. Tada bude primljen u veliki seminar u Lyon-u, premda je njegova znanstvena naobrazba pokazivala još mnoge praznine, ipak je obzirom na njegovu duboku, uzornu pobožnost, 2. srpnja 1814. zaređen za subđakona. Na isti Marijanski blagdan slijrdeće godine bude on zaređen za đakona, a 9. kolovoza 1815. u Grenoble-u za svećenika. Bilo mu je tada 29. godina. Svoj je žuđeni cilj ipak postignuo. Na lijepi blagdan Marijina Uznesenja, 15. kolovoza 1815. služio je on, obliven suzama radosnicama, svoju prvu sv. Misu.

Njegova je radost bila potpuna, kad su ga crkveni poglavari imenovali za kapelana Ecully-u. Sad je mogao, da uz svoga plemenitoga prijatelja i dobročinitelja učini prve korake u svojoj svećeničkoj djelatnosti. S druge pak strane bio je i župnik Balley, koji je međutim ostario i oslabio, vrlo radostan, da je u Vianney-u dobio jednu vrijednu pomoćnu silu. Odnos između obadvojice svetih svećenika bio je vrlo dobar i srdačan, no nije dugo trajao. Već u ljetu 1817. legnuo je župnik Balley bolestan, a 16. prosinca ispustio je svoju dušu. “On je umro sveto, kako je živio”, rekao je kasnije o njemu Vianney, “njegova je lijepa duša uzletjela u raj, da se veseli sa anđelima”. Kad su 25. godina kasnije kod iskapanja temelja za novu crkvu otvorili grob župnika Balleya, našli su njegovo mrtvo tijelo nepovrijeđeno . “Kad bih bio imao sreću, da sa gospodinom Balley-om dulje zajednički živim, još bi iz mene moglo postati nešto valjana”, izjavio je Vianney poslije smrti svoga prijatelja. On u svojoj dubokoj poniznosti nije slutio, da je on već bio “nešto valjana” i da će doskora postati “nešto izvanredno”, i da će učenik još daleko nadvladati svoga učitelja.

Nije prošlo ni šest tjedana poslije smrti župnika Balley-a, kad je njegov kapelan Vianney iz Ecully-a premješten i imenovan za župnika u Ars-u. Službeno ime mjesta glasi danas Arssur- Formans, 9. km. sjeverno od Trevoux-a, leži u francuskom departementu Ain, spada u diecezu Balley. Kad je Vianney nastupio tamo kao imenovani župnik, 9. veljače 1818. bio je Ars tada jedno posve neznatno gnijezdo sa jedva 500. stanovnika, uz to vjerski i ćudoredno posve zanemaren. Novi je župnik ispočetka imao vrlo težak položaj, i pošto kraj svega svog nastojanja nije vidio gotovo nikakva uspjeha od svoga apostolskog djelovanja, padao je često u najdublju žalost i beznadnost.

U ovoj nevolji uteče se on opet Bogu i Spasitelju, sakrivenom pod prilikom kruha, i provodio je cijele dane i noći u molitvi pred svetohraništem, jer za sada za njega drugoga rada u župi nije bilo. Tamo, pred svetohraništem, snabdio se on srčanošću i snagom, koja ga je trebala osposobiti, da preuzme na sebe onaj golemi rad i teški teret, što ih je božanska Providnost postavila na njegova leđa. Već tada, 87. godina prije euharističkih naredaba i dekreta nezaboravnoga Pape sv. Pija X.,koji su pokrenuli svijet, spoznao je ovaj sveti svećenik, da je sv. Euharistija veliko, nepogrješivo i sigurno sredstvo za ozdravljanje teških bolesti svijeta, stoga se je vatrenom revnošću dao na posao, da zasada u svojoj najbližoj okolini, u maloj neznatnoj, njegovoj pastirskoj brizi povjerenoj župi, ovim čudesnim sredstvom obnovi sve u Kristu.

Poslije mnogo nastojanja uspjelo mu je, da osnuje bratovštinu Presvetog Sakramenta i da neke od boljih župljana sabere k pobožnosti sv. Krunice u crkvi. Preko Marije htio je on da svoje izgubljene ovčice dovede k Isusu, a po sv. Euharistiji htio ih je izliječiti od njihovih rana i dignuti ih iz njihove religiozne ravnodušnosti i mlakosti. Da što sigurnije pridobije srca svojih župljana, nastojao je župnik Vianney od početka, da im uz duhovna također i tjelesna dobročinstva dijeli i da prema uzoru apostola svima bude sve, da sve pridobije za Krista. S tom je namjerom osnovao u Ars-u jedno sirotište za djevojke, kojemu je dao lijepo ime “Providence” tj. Providnost, čime je htio označiti, da on sam od sebe ne može ništa, nego da sav blagoslov i sav uspjeh svojih djela očekuje jedino od božanske Providnosti. Budućnost je pokazala, da je imao pravo; Bog je pouzdanje svoga sluge nagradio izvanrednim događajima i očitim čudesima.

No svoju glavnu djelatnost razvijao je arški župnik na njemu posve vlastitom području praktične dušobrižničke službe, kao svećenik, ispovjednik, propovjednik i kateheta. U ovim je iznad svega važnim i svetim službama on bio neumoran. Pošto je njegov rad bio pomognut od jednog vanredno strogog, svetog svećeničkog života, od djetinji jednostavnog, prijaznog vladanja, od vrhunaravne snage i unkcije u cijelom njegovom biću, stoga mu je konačno uspjelo, da pridobije srca svojih župljana, ne samo to, nego i da daleko preko granica svoje župice djeluje kao apostol.

Od godine 1825. dolazili su hodočasnici u sve većim skupinama iz vana u Ars. Jedni su dolazili iz radoznalosti, da vide neobičnog čovjeka, o kojemu je išao glas, da je svetac i da može čudesa činiti, pa da se s njim pozabave; neki- ispočetka dakako samo malo njih- htjeli su se kod njega ispovjediti. No najviše njih je dolazilo, da u svojim vremenitim potrebama potraže kod njega pomoć. Od godine 1835. morala je radi sve veće navale stranaca biti uvedena jedna posebna autobusna veza sa svakodnevnim saobraćajem između velegrada Lyon-a i malog seoca Ars-a. Nekoliko godina kasnije bilo je potrebno pet autobusnih linija da otpreme arške hodočasnike, kojih je broj bio godišnje ocijenjen sa najmanje 20.000.

Sve dalje se je širio glas” svetog arškog župnika”, i njegov život i djelovanje slučili su jednom neprestanom čudu. Cijeli je svijet bio na njega upozoren. Njegov mu je diecezanski biskup višeputa ponudio promaknuće na više mjesto, no ponizni je Vianney sve te ponude ustrajno odbijao, on je htio biti i ostati samo” arški župnik”. Car Napoleon III. podijelio mu je križ začasne legije, a Vianney se tim odlikovanjem okoristio samo kao sredstvom, da može još više dobra učiniti, ne samo kod običnog puka, nego i u višim staležima.

Nećemo ovdje govoriti o njegovom divnom kreposnom životu i o vrhunaravnim milosnim darovima, kojima je Bog Gospodin svoga vjernog slugu odlikovao, i koji su mu već za života donijeli opravdani glas svetosti. Predaleko bi nas dovelo, da samo i najpotrebnije navedemo. Koga to zanima, neka potraži u opširnijim životopisima. Nas zanima ovdje Ivan Vianney samo kao propovjednik i kateheta. Najznačajnija mjesta iz njegovih govora i pouka sabrali smo kao “zlatna zrnca” i donosimo ih ovdje, da čitaoci crpe iz njih produbljenje religioznog života, pobudu na pobožnost, te utjehu i bodrenje u trpljenjima i kušnjama života.

Neka nam bude dopuštena jedna primjedba. Vianney nije bio nipošto neka neznalica, kako se često misli. Manjkala mu je dakako metodička naobrazba duha, kako je mi danas zahtijevamo od svećenika i naviknuti smo je kod njega vidjeti. Razlog ovom manjku leži u onom žalosnom vremenu, u kojemu je Vianney odrastao, to je samo uz svakovrsne zapreke i poteškoće mogao svoje studije obavljati. On nije dakako bio nikakav učenjak, niti čovjek knjige, on zato je bio ženijalni praktičar. Znanje koje mu je bilo potrebno za vršenje službe, on je ipak posjedovao, pogotovo, uzme li se u obzir tadašnje vrijeme, kada je radi francuske revolucije sva bilo uskomešano. Sa znanjem što ga je stekao, spojio je on zdravi sud, koji nije bio pomućen od nikakve krive, nadute znanosti; posjedovao je nadalje dosjetljivost, koja je gotovo svim južnim Francuzima prirođena, zatim čudnovatu lakoću shvaćanja i zapanjujuću spremnost za odgovor. Uz to posjedovao je on u visokom stupnju onaj prirodni nježni osjećaj, koji je svojstven pravom odgoju srca. Sve što je on u svojim propovijedima i katehezama govorio, dolazilo je iz srca i prodiralo stoga opet u srca njegovih slušatelja. On nije bio govornik, koji bi posebno pazio na ljepotu govora, i malo je polagao vrijednosti na formu. To ne bi bilo imalo ni smisla, jer se većina njegovih slušatelja, barem u prvo vrijeme njegove svećeničke djelatnosti, sastojala iz priprostih, neukih ljudi. Ali sadržaj njegovih nagovora, njegove misli i bljeskovi duha uvijek su vršili snažni dojam i uvjeravali, koji put su bili čudnovato smioni i veliki.

Kod svojih se je govora on malo brinuo za sastav svoga slušateljstva, makar bili među njima i odlični ljudi, plemići, oficiri, kanonici i biskupi; on je govorio, kao jedan koji ima moć, kao zamjenik Božji; govorio je dušama, koje je svojom riječi htio pridobiti za Boga. Ispočetka je on običavao svoje propovjedi brižno izrađivati i pisati. No to je on mogao provađati samo prvih dset godina svoje dušobrižničke djelatnosti u Arsu. Od 1818. do 1828. kad je priliv hodočasnika postajao sve jači, i neprekidno, dan i noć, velike skupine puka, koji je tražio pomoć, opsjedale crkvu i župnu kuću, nije on više imao vremena za to.

Najveći dio dana i noći proveo je on u ispovjedaonici često 14. da, i 18. sati bez prekida. Iz ispovjedaonice išao je on k oltaru, da prinese sv. Žrtvu, a onima, koji su se skrušeno ispovjedili, podijeli sv. Pričest. Tada se opet uspeo na propovjedaonicu, da oštrim dvoreznim mačem riječi Božje zamahne protiv grijeha i opačina svijeta, ili, ako ga je prisilio preveliki umor, sjeo je on u koru crkve na stolac i govorio puku iz srca, puna ljubavi i nebeskog zanosa, onako, kako mu je Duh Božji dao da govori. Jer ovoga ne smijemo zaboraviti: župnik Vianney je prije svega bio svetac, i njegova znanost je bila znanost svetih. Knjiga, iz koje je on neprestano čitao, bila je Muka Kristova, a izvor, iz kojega je tekla njegova priprosta rječitost, no koji je neodoljivo ulazila u srca i pobjeđivala ih, bijaše božansko Srce Isusovo, koje je kucalo u njegovoj blizini, u svetohraništu. On je imao očito vrhunaravna nadahnuća i rasvjetljenja, i na njemu se ispunilo obećanje, koje je Gospodin sv. Margareti Alacooue dao za revne štovatelje njegova božanskog Srca: “Svećenicima dat ću dar, da i najtvrđa srca, ganu”. U kako velikom stupnju je Vianney ovaj rijetki dar posjedovao, pokazalo je njegovo veličajno djelovanje kao ispovjednik. Kao takav je on zaista u novijoj povijesti Crkve postigao jedinstvene uspjehe. Mi ne možemo u to pobliže ulaziti, nego upućujemo na opširniji životopis.

Ipak želimo ovdje navesti vrlo zanimljiv izvještaj jednog svjedoka, koji je sve svojim očima gledao. Taj je izvještaj u toliko važniji, što muž, od kojega on potječe, nije nipošto istom tko god, nego je to u cijelom svijetu bio poznat, uvaženi crkveni knez, i u ono vrijeme još nije pripadao prijateljima i simpatizerima svetog muža, nego je došao u Ars sa dušom punom sumnji i predrasuda prema Vianney-ovom djelovanju.

To je bio biskup benediktinac William Ullathorne od Birminghama (rođen 7.V.1806- 21.III.1889.) vrlo zaslužan za katoličku Crkvu u Engleskoj i Australiji, neumorno radi za siromahe i za poboljšanje njihova udesa, a u svojoj svećeničkoj revnosti za spas duša služio je kao uzor. Na svom putu na kontinente, nakon pohoda u Rim i na razna sv. mjesta, uputio se i u Ars, 15. svibnja 1854. Neviđen stupi u crkvu, umiješa se među ostale slušatelje i nađe župnika Vianney-a kod njegova najomiljenijeg posla kao katehetu i propovjednika. Izvještaj ovog engleskog biskupa glasi ovako:

“Prvo, što je pobudilo moju pažnju, bila je župnikova glava; nikad neću zaboraviti dojam, koji sam osjetio, kad sam vidio ovo blijedo, asketsko lice. On je upravo čitao Misu, a lađa je crkve bila puna pobožnog svijeta. Njegovo je lice bilo maleno, mršavo i pokrito naborima i brazdama. Linije ustiju činile su mi se vrlo izrazite. Njegova je rijetka kosa bila kao snijeg. Pod širokim, poput slonove kosti čelom žarila su se dva oka sa dubokim pogledom; oči su bile gotovo uvijek oborene i sa napola otvorenim kapcima pokrite. Poslije zahvale uspeo se na malu propovjedaonicu, koja se nalazila u sredini crkve, i počeo propovijedati, sa brevijarom u lijevoj ruci, a desnu je naslonio na jedan stup crkvene lađe, za koji je izgledalo, da je samo zato tu, da bude na pomoć slabom i krhkom tijelu propovjednika. Bez sumnje, zato, da pozornost svojih slušalaca probudi, otvorio bi od vremena do vremena oči, iz kojih bi bljesnuo blijesak, čiji bi se sjaj pomalo gasio, kao da hoće da posvjedoči borbu, koja bjesni između ovog od posta iscrpljenog tijela i ove goreće, a ipak mirne vatrene duše. Tokom njegova govora sve jače je izlazila na vidjelo sila i snaga njegova duha, što je bilo u oštroj suprotnosti sa bijednim tijelom. Njegov blagi, no ipak prodirući glas dignuo se do tjeskobnih uzvika, kad je grmio protiv grijeha. Sa žestokom gestom stavio bi on ruku pred oči i prolio obilne suze, kad bi mu misao na grijeh potresla dušu. Tada bi opet otvorio oči, a blijede bi se zvijezde napunile živom vatrom, tada bi sa jednom snažnom kretnjom ispružio svoju slabu ruku, kao da je htio pozvati svoje slušatelje, koji su sa napetom pozornošću i dubokim strahopoštovanjem slušali njegove riječi, neka budu svjedoci svega ovoga, što je rekao. Tad bi podigao svoje oči prema nebu, i cijelo njegovo lice, koje bi zasjalo nekim tajanstvenim, nadzemaljskim sjajem, pratilo bi taj pogled prema gore. On je govorio o Bogu na jedan tako djetinji, nježni od ljubavi usplamtjeli način, te je izgledalo, da su njegove kretnje, njegove ruke, cijelo njegovo tijelo samo jedno srce. Bilo je nemoguće oteti se dojmu, da je ovdje prisutan Bog, i da je On ovog čovjeka uzdignuo sve do stepenice svoga prijestolja.”

Preko četiri desetljeća je Ivan Krstitelj Marija Vianney na taj način, kao arški župnik, djelovao i napokon je ostario i osijedio. Kao časni starac od 73. godine vršio je on još dan za danom svoju tešku službu i trudio se neprekidno u radu za spas duša, kad li su ga u zadnji dan mjeseca srpnja, koji je posvećen štovanju predragocjene krvi, godine 1859. ostavile sile, te je junački borac Božji pod teretom, koji je tako dug nosio, klonuo. Nekoliko dana poslije toga, u rano jutro četvrtog kolovoza, nastupila je smrt, blaga i blažena smrt, kakvom umiru sveci. Zadnje njegove riječi su bile:
“Ne bih vjerovao, da je umiranje tako lako!”

Odmah nakon njegove smrti započela je proslava, kojom je pravedni Bog svoga vjernog slugu nagradio na nebu, a njezin je sjaj odmah odrazio i na zemlji. Siromašni arški župnik nikad nije za života ništa činio, da se nešto o njemu znade, no sad je preko 300. svećenika došlo, da ga otprati do groba, a biskup iz Belley-a je držao pogrebni govor. Glas se o pokojnikovoj svetosti već tako daleko raširilo i toliko se to smatralo opravdanim, da je uslijed posebne papinske dispenze već 13. godina nakon Vianney-ove smeti (1872.) mogao biti započet beatifikacioni proces. Informacioni je proces trajao samo 2.godine, već 3. listopada 1874. je Papa IX. potpisao dekret Kongregacije obreda, kojim se uvodi pravi beatifikacioni proces, a arškom se župniku podjeljuje počasni naslov “Časni sluga Božji”. 24. lipnja 1896. bi pod predsjedanjem Pape Leona XIII. održana kardinalska komisija, na kojoj je heroičnost njegovih kreposti jednoglasno priznata i 1. kolovoza svečano naredbom Pape objavljena. Istraga o čudesima, što ih je pokojnik za života činio, i koja su se dogodila poslije njegove smrti, trebala je da bude provedena u studenu godine 1903. No Papa Leon XIII. nije toga časa doživio, jer je 20. srpnja 1903. umro. Već 14. dana kasnije, 4. kolovoza, na Vianney-ev smrtni dan, uspeo se nekadašnji seoski župnik Josip Sarto kao Pijo X. na papinsko predstolje. Novi Papa bio je uvijek revni štovatelj njemu duhovno-sličnog arškog župnika.

U vrijeme, kad je Vianney ovu zemlju ostavio, bio je Josip Sarto kapelan u Tombolu, i postao je poslije župnikom u Salzanu. Tamo je bio, kad je glas o svetosti arškog župnika dopro do njega i oduševio ga za nasljedovanje. Stoga je on sa velikom revnošću, poslije kako ga je Providnost Božja iz župne kuće u Salzanu dovela na predstolje apostolskog prvaka u Rimu, opet prihvatio u toku se nalazeći beatifikacioni proces svoga tako duboko poštovanog brata u službi i uzora i priveo ga brzo k sretnom koncu.

Sa vidljivom radošću i zadovoljstvom prisustvovao je on 26. siječnja 1904. kod one istražne komisije, koju je već njegov predšasnik  odredio za 14. srpnja 1903., no koje on već nije mogao održati. Stroga istraga na čudesa način dovela je do povoljnog rezultata, i dekreta izdanim 21. veljače 1904. objavio je Papa Pijo X, da beatifikaciji časnoga arškog župnika već ništa ne stoji na putu. Kolikom je radošću sv. Otac bio ispunjen radi ovog dobrog uspjeha procesa, o tom svjedoče njegove riječi:

“Mi možemo jedva dati odgovarajući izraz radosti naše duše sada, kada objavljujemo svečani dekret, koji izriče istinitost čudesa, što ih je učinio Bog na zagovor časnog sluge Božjega Ivana Krstitelja Vianneya, koje treba da dovedu do njegovog proglašenja blaženim. Zaista, ništa ugodnijega i korisnijega nije se moglo dogoditi za Nas, koji smo sami kroz tako mnoge godine rado i radosno obavljali službu župnika i dušobrižnika, nego da ovog časnog župnika vidimo, da je uzdignut među blaženike katoličke Crkve.”

Svečano je proglašenje blaženim izvršeno 8. siječnja 1905. u crkvi sv. Petar u Rimu. Od beatifikacije od kanonizacije je obično samo kratki korak, a jer su se za proglašenje svetim potrebna čudesa već dogodila, to će svakako doskora doći dan, koji će siromašnog, poniznog arškog župnika, koji za vrijeme svog života nije ništa činio, da se o njemu nešto znade, podignuti na ovu najvišu čast, kao što se to već dogodilo jednom drugom dušobrižniku i duševno sličnomu, sv. Klemensu Mariji Hofbaueru.

Kao što ovog velikog bečkog apostola, tako je sada već u Bogu počivajući Papa Pijo X. i arškog katoličkom kleru postavio za nasljedovanje. “Neka bi milost Božja učinila, da si svi dušobrižnici, bez iznimaka, blaženoga Ivana Vianney-a uzmu za uzor, i da u njegovoj školi nauče onu divnu pobožnost, koja svojom tihom riječitostu više privlači i zanosi duše, nego bučni šum riječi, i s kojom se po svojim uspjesima nikakva poplava riječi ne može uspoređivati… neka dušobrižnici nasljeduju onu ljubav, koja ih čini pripravnima i odvažnima, da i vlastita života prezru…”
“Tiha rječitost”, o kojoj najviši Upravljač Crkve govori u svom dekretu, i koju on radi njezinih uspjeha tako visoko cijeni, neka sada nanovo oživi po ovim “Zlatnim zrncima iz govora i kateheza blaženog arškog župnika”, što ih mi ovime pružamo i preporučujemo svećenicima.

4. kolovoza 1914, na 55-ti, spomendan smrti Ivana Krstitelja Vianneya.

Dodatak prevodioca: Ivana Krstitelja Vianney kanoniziran je u jubilarnoj godini 1925, dne 31.V., a 23.IV. 1929. proglašen je nebeskim zaštitnikom svih župnika i dušobrižnika.

preuzeto od: www. molitve.info